Srebrenica

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Srebrenica, koja se nalazi u regiji Podrinja gdje je rijeka Drina granica sa Srbijom, predstavljala je područje od znatne strateške važnosti za bosanske Srbe.

Preuzimanje kontrole nad ovom enklavom značilo je punu vlast srpskih snaga duž granice sa Srbijom, na istoku BiH.

Na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, 12. maja 1992. godine Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, potpisao je “Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, objavljenu 26. novembra 1993. u Službenom glasniku Republike Srpske.

“Strateški cilj broj 3” nalaže “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država.”

Nanositi neprijatelju što veće gubitke

General Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić 19. novembra 1992. izdaje Direktivu op. br. 04. U njoj je naložio Drinskom korpusu, jednom od pet korpusa VRS-a, sljedeće: “nanositi (neprijatelju) što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda."

Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive 4. desetine hiljada stanovnika bošnjačkih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.

U martu i aprilu Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih nacija za izbjeglice, (UNHCR) evakuiše otprilike 8.000 do 9.000 bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice. Dana 13. aprila 1993. bosanski Srbi obavještavaju predstavnike UNHCR-a da će napasti grad ako se “muslimani ne predaju i ne pristanu da budu evakusiani iz enklave”.

Sigurna zona

Suočeno sa humanitarnom katastrofom, 16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvajaj Rezoluciju br. 819. U njoj traže da sve strane u sukobu u Republici BiH Srebrenicu i područje oko nje smatraju “zaštićenom zonom,” u kojoj neće biti nikakvih oružanih napada niti neprijateljstava.

Rezolucija br. 824, Vijeća sigurnosti, kojom je proglašena „zaštićena zona“, donesena je 6. maja 1993. U tom momentu u Srebrenici se nalazi oko 40.000 ljudi.

General Vojske Republike Srpske Ratko Mladić i general Armije Bosne i Hercegovine Sefer Halilović dogovaraju sporazum o demilitarizaciji Srebrenice.

Dogovoren je prekid vatre na području Srebrenice, raspoređivanje UNPROFOR-a, siguran i nesmetan prolaz od Tuzle do Srebrenice za obje strane, kao i predaja oružja.

“U gradu neće ostati nijedna naoružana osoba ili jedinica osim UNPROFOR-a, koji će ostati u gradu kada se proces demilitarizacije završi,” dogovoreno je u sporazumu.

Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. Nakon toga, nova grupa vojnika stizala je po sistemu rotacije otprilike svakih šest mjeseci. Mirovne snage su imale lako naoružanje i ni u kojem trenutku nisu brojile više od 600 ljudi.

Postavljeni su mali komandni centar u samoj Srebrenici i veća glavna baza u Potočarima, oko pet kilometara sjeverno od grada, kao i 13 posmatračkih punktova duž granice enklave.

Krajem aprila 1993. u izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a navodi se da se u enklavi nalazi 70.000 ljudi. Najveći broj su izbjeglice iz susjednih sela koja su uništile srpske snage.

Pripadnici misije navode da je ljudima uskraćena voda za piće, nema struje, osnovnih medicinskih potrepština i da je situacija dramatična.

"Srećom, humanitarni konvoji sa hranom stižu, ali su predmetom stalnog uznemiravanja na punktovima i na ulazu u grad, što je u suprotnosti sa Rezolucijom 819.

"Srebrenica je danas ekvivalent otvorenom zatvoru, u kojem ljudi mogu hodati okolo, ali ih kontrolišu i terorišu povećano prisustvo srpskih tenkova.”

Strategija da se bosanski muslimani uklone iz Srebrenice formulisana je u Direktivi 7.

Tadašnji predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7. kojom vojsci RS-a nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”

"Za slučaj odlaska snaga UNPROFOR-a iz Žepe i Srebrenice, komanda DK (Drinskog korpusa) će isplanirati operaciju pod nazivom 'Jadar' sa zadatkom razbijanja i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja".

Holandski bataljon koji je u Srebrenicu stigao u januaru 1995. prijavio je po svom dolasku da se situacija pogoršava. Onima koji su otišli na dopust nije bilo dozvoljeno da se vrate, tako da ih je u bazi ostalo oko 400.

Zamjenik komandanta Drinskog korpusa, Radislav Krstić, koji u međuvremenu biva unaprijeđen u čin general major, 04. juna izdaje hitnu naredbu koja ima za zadatak "nanošenje što većih gubitaka neprijatelju i zarobljavanje neprijateljskih vojnika."

Krivaja 95

Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 2. jula 1995. naređenje za operaciju "Krivaja ’95" što je kodno ime za napad na Srebrenicu i smanjenje prostora enklave.

"Cilj dejstva: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava."

Pošto je izostao ozbiljan otpor, kako Armije BiH tako i Holandskog bataljona u enklavi i NATO avijacije iz vazduha, Mladićeve snage su 10. jula došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprječavalo ulazak u “zaštićenu zonu”.

Počinje napad na Srebrenicu

Prateći Direktivu 7. i operaciju “Krivaja 95” u rano jutro 6. jula počinje napad na Srebrenicu, sigurnu zonu Ujedinjenih nacija. U tom momentu područje čuva oko 450 snaga UNPROFOR-a i slabo naoružana Armija BiH.

Predsjednik opštine Srebrenica Osman Suljić piše Vladi Republike BiH da se u Srebrenici nalazi 32.000 raseljenih osoba, da je u posljednja tri dana, zbog napada, pristiglo još 4.000 ljudi. "Zalihe hrane nemamo nikako, stanovništvo većim dijelom gladuje", piše Suljić.

On također piše da još jednom i možda "posljednji put" apeluje za pomoć narodu Podrinja.

"Dok ovo pišem po gradu dejstvuju četiri četnička tenka, o broju poginulih nemamo ništa, ali je broj veliki, ranjene je nemoguće transportovati do bolnice.

UNPROFOR ne može ništa pomoći ni sebi ni narodu, na jutrošnjem sastanku su predložili da višak UNPROFOR-a reaguje i spriječi genocid".

Istog dana, general Drinskog korpusa Radislav Krstić izdaje naredbu u kojoj se za dalja dejstva navodi: “koristeći postignuti uspjeh uz neophodno pregrupisavanje snaga, energično i odlučno produžiti napad ka Srebrenici”.

Do večeri 9. jula Drinski korpus ulazi četiri kilometra u dubinu enklave, na jedan kilometar udaljenosti od Srebrenice. Predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić izdaje naređenje koje Drinskom korpusu daje zeleno svjetlo da zauzme Srebrenicu.

“Miroslave, sve to treba pobiti“

U svom svjedočenju pred Sudom u Hagu u slučaju protiv Slobodana Miloševića, Miroslav Deronjić, član Ratne komisije opštine Bratunac, mjesta udaljenog deset kilometara sjeverno od Srebrenice, opisuje razgovor kojeg je imao sa Karadžićem 09. jula 1995.

Karadžić me upitao: “Šta vi Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?” (…) Ja sam mu odgovorio otprilike ovako: ‘Gospodine predsjedniče, ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu.’ Rekao sam mu da je uzaludno da pretpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati stanovništvo. (…) Karadžić je rekao sljedeće: ‘Miroslave, sve to treba pobiti.’ A zatim je dodao: ‘Sve što stignete’”.

Deronjić je kasnije osuđen na deset godina zatvora zbog učešća u svojstvu saizvršioca u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Glogova kod Bratunca.

Vojska Republike Srpske počinje sa granatiranjem Srebrenicu.

Mladić ulazi u Srebrenicu

Stanovništvo od noći 10. jula bježi u Potočare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, tražeći spas u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se više od 30.000 izbjeglih, većinom žena, djece i starih. Svjedoci su kasnije procijenili da se u samoj bazi nalazilo i oko 300 muškaraca, dok je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

General Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, u pratnji generala Milenka Živanovića (tadašnjeg komandanta Drinskog korpusa), generala Radislava Krstića (u to vrijeme zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa) kasno poslijepodne 11. jula ulazi u Srebrenicu.

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru,” izjavljuje Mladić pred kamerama.

Komanda 28. divizije Armije BiH i opštinske vlasti Srebrenice donose odluku da formiraju kolonu sastavljenu gotovo u potpunosti od muškaraca koja će pokušati da se kroz šumu probije do teritorije pod kontrolom Armije u području Tuzle.

Kolona sa oko 15.000 muškaraca iz sela Jaglići i Šušnjari oko ponoći kreće ka sjeveru zemlje u pravcu Konjević Polja i Bratunca. Dan kasnije snage bosanskih Srba pokrenut će napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu između Konjević Polja i Nove Kasabe. Kolona je razbijena na dva dijela i samo jedna trećina će uspjeti preći.

Jedan od preživjelih ovako će kasnije svjedočiti u Hagu.

Svjedok P: "Jednostavno nismo smjeli i nismo vjerovali, dole na Potočare otići, svo muško stanovništvo. Znači bilo je da će normalno biti pobijeno, nismo im mogli vjerovati, tako da su samo žene i djeca mogli otići u Potočare.

Sudija: Kada kažete "nismo im mogli vjerovati" na koga mislite?

Svjedok P: Na Srb..Srbe. jer kad su zauzeli enklavu, znači oni su kontrolisali UN. Uzeli su njihova vozila i njihove punktove. Znači oni su okupirali enklavu tako da se nismo usudili otići u Potočare.

Sudija: Koliko se ljudi skupilo, muškaraca i dječaka u Šušnjarima?

Svjedok P: Ta cifra se kreće između 13.000 i 15.000.“

Nakon ulaska snaga bosanskih Srba u Srebrenicu, u hotelu ‘Fontana’ u Bratuncu održavaju se tri sastanka. Dva su održana navečer 11. jula i jedan ujutro 12. jula.

Na prvi sastanak Mladić je sa drugim zvaničnicima VRS-a pozvao vodstvo UNPROFOR-a pukovnika Thoma Karremansa, zapovjednika Holandskog bataljona, koji Mladiću saopštava da se u Potočarima nalazi oko 10.000 žena i djece, te zatražio garanciju da će im biti dozvoljeno da se povuku sa tog područja. Mladić traži da ga povežu da predstavnikom Armije BiH. No, u tom momentu snage 28. divizije, zajedno sa drugim stanovništvom koje je bilo u Srebrenici, već su se okupili kako bi krenuli ka Tuzli.

Karadžić donosi naredbu o ‘stanici javne bezbjednosti srpska Srebrenica’

Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić donosi naredbu u kojoj se navodi da “nakon uspostavljanja vlasti Republike Srpske na području opštine srpska Srebrenica formirati stanicu javne bezbjednosti srpska Srebrenica.” U istoj naredbi se navodi da sve građane koji su učestvovali u borbama protiv srpske vojske treba tretirati kao ratne zarobljenike.

U presudi Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove protiv Karadžića u martu 2019., ova naredba će poslužiti kao dokaz da je postojala trajna namjera za uklanjanjem stanovnika enklave.

“Prilikom donošenja zaključka da je Karadžić dijelio zajednički cilj da se bosanski muslimani u Srebrenici eliminišu putem prisilnog uklanjanja i da je značajno doprinio provođenju tog zajedničkog plana, Pretresno vijeće je uzelo u obzir, između ostalog, tri naređenja vezana za situaciju u Srebrenici koja je Karadžić izdao odmah nakon pada enklave 11. jula 1995. godine”, navodi se u presudi.

Opstati ili nestati

Tokom trećeg sastanka ujutro 12. jula u “Fontani”, Ratko Mladić naređuje evakuaciju izbjeglica. Također, obavještava prisutne da će se morati odvojiti svi muškarci od 16 do 60 godina starosti zbog pronalaženja “ratnih zločinaca”. Na sastanku je ponovo predstavnik Holandskog bataljona i troje nezvaničnih predstavnika izbjeglica u Potočarima.

Mladić ponovo jasno stavlja do znanja da je za preživljavanje srebreničkih muslimana uslov vojna predaja. Izjavljuje da svima koji polože oružje "garantuje život” i ponavlja da je odluka na njima, da mogu ‘opstati ili nestati’.

“Srebrenica je pala i evakuacija izbjeglica je počela”, navodi se u izvještaju Holandskog bataljona 12. jula.

“Oko baze nema naoružanih BiH vojnika”, pišu u izvještaju.

Komanda Drinskog korpusa izdaje obavještenje u kojem se navodi da su tog jutra pripadnici kolone koja je krenula iz Srebrenice naišli na minsko polje i da se najvjerovatnije nalaze na prostoru Cerske.

“Imajući u vidu veoma važno da se pohapsi što više razbijenih muslimanskih formacija ili likvidira ukoliko pruži otpor, također je potrebno evidentirati sve vojno sposobne koji se evakuišu iz baze UNPROFOR-a iz Potočara. (…) Sa dobijenim podacima planirati zajedničke aktivnosti radi razbijanja i likvidacije neprijateljskih formacija koji pokušavaju da se izvuku iz enklave Srebrenice prema Tuzli i Kladnju.”

Naredbu je potpisao načelnik general major Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Počinje odvajanje muškaraca. Od jutra 12. jula snage bosanskih Srba počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je, navedeno je kasnije u presudi Krstiću, kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Kada su se izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, vojnici bosanski Srbi sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao “bijela kuća”.

Kasnije, jedna od svjedokinja (Svjedokinja DD) tokom suđenja Radislavu Krstiću u Hagu, ovako će opisati šta se događalo:

“... Iz lijeve kolone iskočio je jedan vojnik i obratio se mom djetetu. Rekao nam je da se sklonimo udesno, a mom sinu je kazao: “Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu.” ... Zgrabila sam ga za ruku ... I onda sam ih molila, preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine. No on je ponovio naređenje. A ja sam ga tako čvrsto držala, no on ga je zgrabio. ... I uhvatio je mog sina za ruku i odvukao ga na lijevu stranu. A on se okrenuo i rekao mi: “Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?” ... To je posljednji put da sam mu čula glas.”

Od poslijepodneva 12. jula 1995., pa tokom cijelog 13. jula 1995., muškarci koji su bili zatočeni u “bijeloj kući” ukrcavani su u zasebne autobuse i iz baze u Potočarima odvođeni na mjesta zatočenja u Bratuncu. Nakon što su ih odveli iz Potočara, spalit će im lične stvari. Holandskim vojnicima u tom momentu postaje jasno da muškarce ne odvode zbog “provjere ratnih zločinaca”.

Komanda Drinskog korpusa izdaje naredbu da se svi autobusi i minibusi u vlasništvu VRS stave na raspolaganje i upute ka fudbalskom stadionu u Bratuncu.

Autobusi odvoze žene i djecu

Oko podneva 12. jula 1995. deseci autobusa i kamiona počeli su stizati u Potočare kako bi pokupili žene, djecu i starije i odvezli ih u Kladanj u pravcu Tuzle. Većina stanovnika nije niti znala kamo idu. Jedna od preživjelih izbjeglica ispričala je kasnije pred Pretresnim vijećem suda u Hagu šta je doživjela:

„... Niko nas nije ništa pitao. ... Jednostavno su dovezli autobuse. I znali su, jer u Srebrenici je vladao takav haos, tako da su znali da, ako dovezu tih pet autobusa, ili bilo koji broj vozila, ljudi će jednostavno krenuti. Jer prije toga, proveli su tako strašne noći. ... Jednostavno smo htjeli da odemo, da odemo, samo ne ostati tamo. A nismo niti imali nikakvu drugu mogućnost. ... Nas se nije ništa pitalo.”

Autobusi su se zaustavljali kod sela Tišća kod Kladnja. Vojnici Holandskog bataljona uspjeli su da prate prvi konvoj. Kasniji pokušaji su propali zato što su im pripadnici snaga bosanskih Srba oduzeli auta, oružje, opremu. Nakon što UNPROFOR nije bio u stanju da prati kolone u Tišći su odvajani muškarci koji su se našli u autobusima i odvođeni u Bratunac. Odvoženje civilnog stanovništva iz Potočara dovršeno je uvečer 13. jula 1995. do 20:00 sati.

Istog dana, Vijeće sigurnosti UN-a usvaja Rezoluciju 1004 u kojoj traže od snaga bosanskih Srba da omoguće pristup UN-u i ostalim međunarodnim humanitarnim agencijama ulaz u Srebrenicu.

U presretnutom razgovoru majora Dragana Obrenovića i nepoznatog generala navodi se da se kolona ljudi dugačka dva do tri kilometra kreće u blizini škole u Glodima.

“Slušajte one moje zasjede koje sam postavljao tamo na širokom putu i na dijelu Glođanskog brda, upravo me zovu sad prije dva minuta, velika kolona Turaka, neprekidna duga, dva tri kilomentra od škole u Glodima.”

Neimenovani general naređuje da se ‘kupe i da se vozi gore što prije.’

G: “Ajde šefe ništa ne smije da prođe”.

O: Zaustavićemo.

Istog dana, zarobljeno je dosta muškaraca iz kolone koja je išla ka Tuzli. Nekoliko hiljada njih je odvedeno na poljanu kod Sandića i na fudbalski stadion u Novoj Kasabi.

Prva masovna pogubljenja

Stotine muškaraca iz kolone koja je pokušala da dođe do slobodne teritorije prevezeno je na lokacije u dolini Cerske, oko rijeke Jadar i u skladište Kravice gdje su pogubljeni.

Između 1.000 i 1.500 muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. jula 1995., autobusima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici.

Kada se skladište napunilo, vojnici su počeli da unutra ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladište.

Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac. Do jutra je ubijeno više desetina zarobljenika.

Presretnuti razgovor između izvjesnog Paje i izvjesnog Lukića govori o “velikoj koloni”. Na pitanje Lukića šta se dešava sa “onom velikom kolonom”, Pajo odgovara da je gotovo i da je sve “obrađeno i zagrađeno”.

Istog dana u još jednom presretnutom razgovoru dvije neidentifikovane osobe razgovaraju o “njihovim” vojnicima koji su pobjegli u šume.

X: Dole oko Kasabe i Konjević Polja, to je zajebancija sad da se sve to istera.

Y: Jesu oni aktivni ili je u toku samo čišćenje?

X: Pa ima svašta pomalo. Ima onih koji se uglavnom predaju ali ima i onih koji još uvijek otpor pružaju.

Snage VRS-a prebacuju hiljade zarobljenika iz Bratunca konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo hiljadu ljudi. Trojica su preživjela pogubljenje.

Poslijepodne istog dana drugu veliku grupu od oko 1.500-2.000 zarobljenika iz Bratunca odvezli su na sjever, u školu u Petkovcima. Negdje u noći 14. jula muškarce su kamionima odveli u kameniti predio kod brane u Petkovcima. Dvojica su preživjela.

Svjedok O, koji je u julu 1995. godine napunio 17 godina, i koji je preživio strijeljanje u školi, ovako je svjedočio u slučaju protiv Radislava Krstića:

“Vidio sam redove ubijenih ljudi. Izgledalo je kao da su bili poredani jedan red za drugim. Nisam mogao vidjeti kraj, ali nekako sam mogao osjetiti, iako je bio mrak. Kada sam došao do svog mjesta, u tom momentu gledali smo u mrtve ljude. Bilo je nekoliko srpskih vojnika tu. Ne znam koliko, možda pet ili deset, ali su stajali iza naših leđa. Sve se desilo veoma brzo, u sekundama. I onda sam pomislio da ću umrijeti veoma brzo, da neću patiti. I samo sam mislio da moja majka nikada neće znati gdje sam završio. Na to sam mislio dok sam silazio sa kamiona. I kada smo stigli na mjesto, neko je rekao ‘Lezite dole’. I kada smo počeli padati naprijed, oni su bili iza naših leđa i pucnjava je počela. Pao sam dolje i ne znam šta se onda desilo. Nisam razmišljao. Nije mi ni bila ideja da prvo padnem i da tako preživim, samo sam mislio da je kraj. (…) Osjetio sam bol na desnoj strani i nisam znao gdje sam ranjen, ali osjetio sam bol u desnom ramenu. I trpio sam. Ostao sam ležeći tamo na stomaku, sa glavom okrenutom na stranu.”

Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilici, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno najmanje 1.200 zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći.

Dana 16. jula 1995., prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse ruku vezanih na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali. Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1.000 i 1.200 ljudi. U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 muškaraca. Niko nije preživio strijeljanje.

O strijeljanju zatočenih u Pilici svjedočio je Dražen Erdemović iz 10. diverzantskog voda koji je 1996. pred Sudom priznao krivicu zbog čega će biti osuđen na pet godina zatvora.

Između 15. i 16. jula u blizini mjesta Kozluk pogubljeno je oko 1.000 muškaraca. Zračni snimci će kasnije pokazati da je je masovna grobnica u Kozluku nastala između 5. i 17. jula 1995., a da je ponovo prekopana između 7. i 27. septembra 1995. godine.

3.500 ‘paketa’

Nakon što su krenula masovna pogubljenja, u presretnutom razgovoru između pukovnika Ljubiše Beare i generala Radislava Krstića Beara traži dodatno pojačanje.

“Ma razumijem, ali razumi i ti mene da je to ispoštovano 13-og ne bi 15-og sada se prepirali oko toga. Pa ja ne znam šta da radim ovo najozbiljnije ti kažem još 3.500 paketa koje moram da razdijelim. I nemam rješenja.”

‘Paketi’ su bile šifre za ljude, odnosno za muškarce zarobljene u Srebrenici i kolonama koje su pokušale da se probiju do Tuzle. U prisluškivanom razgovoru od 14. jula 1995. čulo se kako dežurni oficir Zvorničke brigade pukovniku Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba, kaže da ima “ogromnih problema. Pa sa ljudima, ovaj, pa sa paketom”.

Među dokazima da su snage bosanskih Srba znale za masovna pogubljenja muškaraca iz Srebrenice govori i dokument o automobilu “Opel - Record”, koji je 13. jula 1995. dodijeljen komandi Zvorničke brigade, koja se nalazila u sastavu Drinskog korpusa.

Podaci pokazuju da je ovo auto bilo u Orahovcu (gdje je 14. jula 1995. bilo izvršeno masovno pogubljenje) i Bratuncu (gdje su u to vrijeme bili zatočeni muškarci bosanski muslimani). Dana 14. jula 1995. to je vozilo u Orahovac dolazilo još dva puta, kao i u Ročević. Dana 15. jula 1995. vozilo je bilo u Kozluku (poznatom poprištu zločina između 15. i 17. jula 1995.), u Kuli (gdje su muškarci 14. i 15. jula 1995. bili zatočeni u školi u Pilici), u Pilici (gdje je 16. jula 1995. izvršeno masovno pogubljenje) i Ročeviću. Dana 16. jula 1995. to vozilo je putovalo u Kozluk, Pilicu, Ročević i Kravicu. Vrijeme i mjesto tih vožnji poklapa se sa lokacijama i masovnim pogubljenjima.

O masovnim pogubljenjima svjedočio je u više slučajeva glavni istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Jean Rene Ruez, koji je ubrzo nakon pada Srebrenice krenuo sa intervjuisanjem preživjelih.

“Što se tiče muškaraca koji su bili u Potočarima, oni su pogubljeni. Na putu, većina muškaraca je uspjela da se ukrca u autobuse koji su iz konvoja u raznim trenucima izdvojeni, i to u Tišći, a odatle su takođe odvedeni i pogubljeni. Oni koji su pobegli kroz šumu, morali su ili da se predaju, ili su zarobljeni. U velikom broju situacija, ljudi koji su se predali smaknuti su na licu mesta. Većina njih su grupisani, i to 12. i 13. jula 1995. Sabirni centri u Novoj Kasabi, Cerskoj i Sandićima, kao i na drugim mestima, tu su se takođe dešavala smaknuća. Neka su bila masovna. Zarobljenici, na primjer, iz Sandića odvedeni su u Kravicu, i to u hangar u Kravici, i svi su pogubljeni u tom hangaru. Druge egzekucije su se desile na raskršću Konjevića i Nove Kasabe, gdje su ljudi ubijani u grupama od po deset. A neke grupe su također odvođene prema Cerskoj i tamo pogubljene.”

Američka ambasadorica u Ujedinjenim nacijama u to vrijeme, Madeleine Albright, pokazuje Vijeću sigurnosti satelitske snimke za koje se vjeruje da predstavljaju masovne grobnice. Ovo dovodi do Rezolucije 1010 kojom se od bosanskih Srba traži da omoguće UN-u i Međunarodnoj komisiji Crvenog krsta da uđu u Srebrenicu.

Ekshumiranje masovnih grobnica počinje u julu 1996. godine.

Do danas su u Srebrenici i okolnim općinama ekshumirane 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava pozitivno su identificirani.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustanovio je da se iz forenzičkih dokaza koji su predstavljeni u godinama koje su uslijedile, vidi da su snage bosanskih Srba tokom nekoliko mjeseci u septembru i oktobru 1995. godine otkopale mnoge od primarnih masovnih grobnica i ponovo pokopali tijela na drugim zabačenijim lokacijama.

Dokumenti koje je na suđenjima izložio i Jean-Rene Ruez, istražitelj Haškog tužilaštva od 1995. do 2001. pokazuju da su lokacije sa ostacima ubijenih žrtava genocida prekopavane.

O premještanju tijela ubijenih Srebreničana svjedočio je i Momir Nikolić obavještajno-sigurnosni oficir Bratunačke brigade VRS-a, koji je kasnije u Sudu u Hagu priznao krivicu, nakon čega je osuđen na 20 godina.

“U periodu od septembra do oktobra 1995., Bratunačka brigada, radeći zajedno sa civilnim vlastima, otkopala je masovnu grobnicu u Glogovi i druge masovne grobnice sa muslimanskim žrtvama operacije ubijanja, i premjestila leševe u pojedine masovne grobnice na širem području Srebrenice. U septembru 1995. godine me je kontaktirao potpukovnik Popović, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa, i rekao mi da obavim premještanje leševa Muslimana iz Glogove.”

Prva presuda za genocid

General Radislav Krstić osuđen je za genocid na 46 godina zatvora. Ova kazna kasnije će biti smanjena na 35 godina zatvora.

Tokom izricanja presude, predsjedavajući sudija Almiro Rodrigues kaže sljedeće: “Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubistva iz političkih, rasnih, ili vjerskih razloga, koji već sami po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih muslimana.

Radi se o smišljenoj odluci da se ti muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubistva neizbježno imati po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid. Vijeće se stoga uvjerilo da je van svake razumne sumnje u Srebrenici počinjen zločin genocida.”

Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, koja je formirana Odlukom Vlade Republike Srpske 2003. godine, u junu 2004. godine donosi izvještaj o Srebrenici o sudbini Bošnjaka u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.

I u ovom izvještaju se potvrđuje činjenica da se u Potočarima do večeri 11. jula nalazilo do 25.000 izbjeglica. Komisija također utvrđuje zvaničan broj ubijenih u genocidu: 8.742.

Vlada RS je 11. juna 2004. godine izvještaj usvojila, a jedanaest dana kasnije javnosti se obratio tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić, poručivši:

"Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima, vrijeme je da se svi u Bosni i Hercegovini okrenemo traženju ravnoteže pravde prema počiniocima zločina. Istina, ma kako ona teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam ukazivati i utvrđivati drugi.

Četrnaest godina kasnije, u avgustu 2018. godine Narodna skupština Republike Srpske (RS) poništava ovaj Izvještaj i donosi odluku o formiranju nove komisije. Negiranje genocida prisutno je kod vodećih struktura kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji.

U junu 2005, tokom unakrsnog ispitivanja svedoka na suđenju Slobodanu Miloševiću na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prikazan je video snimak na kojem se vidi kako je srpska paravojna jedinica Škorpioniu blizini Trnova kod Sarajeva, 200 kilometara dalje od Srebrenice, pogubila šest muškaraca i mladića koji su bili zarobljeni nakon pada “zaštićene zone”.

U junu 2010. godine bivše starješine Vojske RS-a potpukovnik Vujadin Popović i pukovnik Ljubiša Beara osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici kao učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu. Još petorica pripadnika vojske i policije RS-a naknadno je dobilo zatvorske kazne zbog učešća u zločinima u Srebrenici. Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, također je osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida.

Pored navedenih, vođeni su brojni procesi za genocid i druge zločine počinjene na prostoru Srebrenice. Prema podacima Memorijalnog centra Srebrenica, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.

Mladić osuđen na doživotni zatvor

Ratni komandant Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić u prvostepenoj presudi osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio ga je krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.

“Vijeće je konstatovalo da je optuženi imao namjeru da se bosanski muslimani iz Srebrenice eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka, te prisilnim odvođenjem žena, djece i dijela starijih muškaraca, i to putem počinjenja genocida, progona, istrebljivanja, ubistva i nehumanog djela prisilnog premještanja,” navodi se u sažetku presude Mladiću.

Konačna doživotna kazna za Karadžića

Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS), kao pravni nasljednik Tribunala u Hagu, izreklo je kaznu doživotnog zatvora bivšem predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS) i vrhovnom komandantu Vojske RS-a, Radovanu Karadžiću.

Danski sudija Vagn Joensen je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Vrhovni sud Kraljevine Holandije potvrdio je 19. jula 2019. godine presudu kojom je odgovornost holandskog bataljona pri Ujedninjenim nacijama (UN) u julu 1995. godine u Srebrenici ograničena na smrti 350 osoba. Sud je odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice sada iznosi tek 10 posto.

Riječ je o osobama koje su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine zatražile spas u krugu baze UN-a. Pripadnici holandskog bataljona u tada zaštićenoj zoni, građane Srebrenice su istjerali iz baze nakon čega je počelo razdvajanje muškaraca od žena i djece.

BiH čeka zakon o zabrani negiranja genocida

Godine 1991. opština Srebrenica je brojala 37.000 stanovnika. Na popisu 2013. godine registrovano je 13.409 osoba.

Hiljade muškaraca i dječaka koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka.

Samo neki od hiljada dokumenata haškog tribunala koji svjedoče o silovanjima, ubistvima, mučenjima, predstavljeni su ovdje. 25 godina kasnije, BiH nema zakon koji kažnjava sveprisutno negiranje genocida. Porodice i dalje tragaju za preko 1.000 žrtava genocida.

“Oni koji planiraju i provode genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije.

To je zločin protiv cijelog čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za uništenje, nego čitavo čovječanstvo”,