Objavljivanjem smrti kao sadržaja za pregled, komentarisanje i dijeljenje, mediji dodatno izlažu žrtve i njihove porodice patnji. Takav pristup nije informisanje, već senzacionalizam.
Ovo je ocjena Medijskog savjeta za samoregulaciju, povodom sve češćeg objavljivanja uznemirujućih video snimaka nasilja, uključujući ubistva, nesreće, oproštajne poruke...
Ova tema aktuelizovana je nakon što su crnogorski portali 7. avgusta objavili pokušaj ubistva Marka Kana u Budvi. Kan je označen kao bezbjednosno interesantna osoba. Za nešto više od 12 sati od objave, samo na jednom portalu snimak ima gotovo 130.000 pregleda.
Prethodno je, sredinom jula, portal IN4S objavio snimak ubistva u Podgorici.
Oba snimka i dalje su dostupna javnosti.
Pojašnjavajući zašto se ovakvi sadržaji objavljuju i privlače pažnju, psihološkinja Mina Gazivoda za Radio Slobodnu Evropu (RSE) navodi da, između ostalog, tuđa patnja budi radoznalost.
"Ali i omogućava poređenje koje često vodi ka osjećaju olakšanja – dobro je da se to nije meni desilo."
Iako objavljivanje ovakvih snimaka može imati krivičnopravne posljedice, Osnovno državno tužilaštvo, kako su rekli za RSE, u ovom slučaju nije formiralo predmet.
Smrt nije prepreka za "lajk"
Naime, dan nakon što je u Podgorici ubijen Igor Nedović, portal IN4S objavio je video snimak ubistva zabilježene nadzornom kamerom.
Na snimku, koji se brzo proširio društvenim mrežama, prikazan je napadač koji ispaljuje više hitaca u Nedovića, ispred njegove porodične kuće, a nakon toga bježi.
Medijske organizacije osudile su objavu, ocijenivši je grubim kršenjem etičkih i zakonskih normi. Savjet za samoregulaciju naveo je da je ovaj portal pokazao potpuno odsustvo obzira prema žrtvi, njenoj porodici i široj javnosti.
"Ovim je pogažen profesionalni integritet novinarstva, porodici žrtve nanesena dodatna i nenadoknadiva bol jer pored gubitka, mora da se suoči s činjenicom da je smrt njenog najbližeg dostupna svakom pregledu, komentaru i dijeljenju".
No, to nije jedini uznemirujući snimak kojem je "svjedočila" crnogorska javnost.
Tako je, nakon nesreće u Budvi krajem maja, kada je tokom parasejlinga stradala djevojka iz Srbije, u medijima prikazan video incidenta.
U drugom slučaju, nakon samoubistva Ivone Savićević, srbijanski tabloid Kurir objavio je njenu oproštajnu video-poruku, koju je snimila neposredno pred smrt.
Prenijeli su je brojni portali u Srbiji, dok je u Crnoj Gori dijeljena po mrežama.
Zbog objave tog snimka, ODT u Podgorici formiralo je predmet, jer se sumnja da je video procurio iz Uprave policije.
Takođe, javnost je u aprilu ove godine mogla da vidi pokušaj ubistva žene u podgoričkom naselju Stara Varoš.
Na snimku, koji se proširio društvenim mrežama, čuju se krici i pozivi u pomoć. "Nemoj, kad te molim", "Upomoć", "Molim te, nemoj", nakon čega se čuju pucnji.
Snimak, za koji se pretpostavlja da potiče sa nadzorne kamere, prvi put je objavljen na društvenoj mreži X, a zatim su ga prenijeli i brojni mediji u Srbiji.
I u ovom slučaju, Osnovno državno tužilaštvo pokrenulo je istragu.
"Formirani su predmeti i nalaze se u postupku izviđaja", kazali su za RSE.
Kako snimci dospijevaju u javnost?
Iz Višeg državnog tužilaštva za RSE navode da ovakvi snimci najčešće dospijevaju u javnost preko onih koji im imaju pristup, bilo da je riječ o fizičkom licu ili zaposlenima u institucijama.
"U zavisnosti od sadržaja, objavljivanje takvih snimaka može predstavljati krivično djelo ili prekršaj. Prikazivanje nasilnih scena, ubistava ili sličnog sadržaja može biti zakonom kažnjivo, naročito ako se time narušava privatnost žrtava ili njihovih porodica, ili ako se izaziva uznemirenje javnosti", saopštilo je Tužilaštvo.
Dodaju da Tužilaštvo sarađuje sa medijima i drugim organima u cilju sprečavanja širenja ovakvih sadržaja i eventualnog pokretanja postupaka protiv odgovornih.
Ajković: Trka za gledanošću
Serija ovih slučajeva pokazuje zabrinjavajući trend, smatra Danilo Ajković iz Društva profesionalnih novinara.
On upozorava da se u trci za gledanošću, klikovima i "lajkovima", gubi iz vida osnovna uloga medija.
"Zadatak objektivnog izvještavanja nije da uznemiri, niti da izazove zabavu i radoznalost tamo gdje joj nije mjesto."
Kao novinar koji prati i crnu hroniku, kaže da te vijesti izazivaju pojačanu pažnju.
"Ali je neshvatljivo i neodgovorno, a moralo bi povlačiti neku odgovornost, da novinari i urednici pristaju da detaljima iz istrage, fotografijama ili snimcima privlače i drže pažnju. Gdje se to dešava prestaje novinarstvo a počinje tabloidnost."
Iznošenje informacija koje mogu biti potresne, opravdano je jedino "ako im je cilj da građani shvate ozbiljnost slučaja".
Naglašava da je zadatak novinara da štite i integritet preminulih.
"Zato je neprihvatljivo da se nečija smrt koristi kao plod dobre 'zarade', u čemu god se ta korist ogledala - u vidu 'dopadanja' uredniku, vlasniku, ljudima na internetu ili kolegama iz drugih medija."
Ajković, ipak, ocjenjuje da se mediji u Crnoj Gori u najvećoj mjeri drže standarda i ne posežu olako za nedozvoljenim sredstvima.
Kad tragedija postaje sadržaj bol gubi smisao, a empatija se zamjenjuje klikovima
Psihološkinja Mina Gazivoda za RSE navodi da fascinacija smrću nije nova, te da su ljudi uvijek imali potrebu da zavire "u tuđu nesreću".
Osim potrebe da dobiju informaciju, kako bi se mogli zaštititi, čovjek ima potrebu da razumije zašto se loše stvari dešavaju.
"Gledanje tuđe patnje može biti i emocionalna katarza, koja budi potisnute emocije, omogućavajući neku vrstu emocionalnog 'pražnjenja'. Nekad se javi i osjećaj olakšanja 'jer se to desilo nekom drugom, a ne meni'."
Upoređivanje, u kojem svoju poziciju cijenimo boljom, bezbjednijom ili manje tragičnom, dodaje, može povećati potrebu za izlaganjem "mračnim" sadržajima.
"Na društvenim mrežama, dijeljenje vijesti o nesrećama nosi emotivne poruke, izraze saosjećanja ili pozive na pravdu. Ima i druga strana: dijeljenje tragedije donosi im vidljivost, senzacionalističku pažnju pa i neprimjerene reakcije."
Upozorava da efekti pretjeranog izlaganja negativnim sadržajima nisu bezopasni.
"Otupljivanje na tuđu bol realna je posljedica. Zastrašujuće vijesti, uznemirujući snimci, vremenom izazivaju sve manje neprijatnih reakacija, postaju već viđen, emocionalno slabo obojen sadržaj, koji se sve brže briše iz pamćenja."
Drugi efekat može biti suprotan, i pojačati anksioznost i "stvoriti iluziju da je svijet opasnije i nesigurnije mjesto nego što je".
"U trećem, najnepovoljnijem scenariju, patnja postaje sadržaj za zabavu. Tragedije se trivijalizuju, izvrgavaju ruglu ili postaju predmet viralnih klipova, pa čak i memova."
U tom trenutku, tuđa nesreća ne samo da prestaje da izaziva empatiju, već postaje sadržaj humora.
"To što nas privlače ljudske tragedije ne čini nas moralno lošima, već govori da smo bića koja tragaju za smislom, podložni emocionalnim manipulacijam i da se često nalazimo u sukobu između empatije i radoznalosti."
Zakonske i etičke implikacije
Zakon o medijima Crne Gore propisuje da mediji ne smiju objavljivati sadržaje koji narušavaju ljudsko dostojanstvo i pravo na privatnost, naročito u slučajevima tragičnih događaja.
I Kodeks novinara Crne Gore zabranjuje objavljivanje scena eksplicitnog nasilja, posebno kada one ne doprinose javnom interesu.
Psihološkinja Gazivoda navodi primjer iz prakse koji potvrđuje važnost odgovornog izvještavanja.
"Kada su austrijski mediji počeli pažljivije izvještavati o samoubistvima, broj slučajeva opao je za 75 procenata."