"I dalje kad zatvorim oči čujem šum mora i zrikavce ispred palate. Vidim svice u travi, sjetim se vrućina, lepeza i popodnevnih odmora. Kao da tamo i dalje sve živi", kaže Mirjana Tripković-Pantar, potomkinja stare pomorske porodice iz Dobrote kod Kotora.

Danas živi u Rijeci.

Za nju je porodična palata Tripković, u koju je ljeti dolazila kod babe i djeda, mnogo više od građevine.

"Ona je uspomena na generacije predaka koji su plovili morima i sticali imovinu. Simbol dostojanstva ali i nepravde koja traje desetinama godina", kaže za Radio Slobodnu Evropu (RSE).

Naime, Tripkovići su jedna od 51 hrvatske porodice u Boki koje decenijama pokušavaju da povrate imovinu oduzetu poslije Drugog svjetskog rata i tokom ratnih devedesetih.

Njima je od nekadašnjih 500.000 kvadratnih metara zemljišta u kotorskim naseljima Škaljari, Dobrota i Kavač, kao i od raskošne barokne palate, uknjižene još u 18. vijeku, ostalo tek nekoliko parcela.

Zbog ovog i desetina drugih slučajeva hrvatsko Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova uputilo je u oktobru Crnoj Gori diplomatsku notu, tražeći hitno rješavanje pitanja oduzete imovine.

Crnogorsko Ministarstvo je za RSE navelo da će, nakon dobijanja informacija od nadležnih, preduzeti korake i obavijestiti hrvatsku stranu o konkretnom upitu.

Iako je Crna Gora najdalje odmakla na putu ka Evropskoj uniji, pitanje restitucije jedno je od ključnih u pregovorima s Briselom.

Mirjanina sjećanja na palatu

Palata Tripković, u kojoj je Mirjana provela djetinjstvo, bila je simbol zlatnog doba bokeljskih Hrvata – pomoraca, brodovlasnika i kapetana. Mirjana je, kaže, često oživljava kroz sjećanja.

"Ispred je bio vrt sa palmama, orahom, lozom, ukrasnim biljem i cvijećem, a iza palate stjenovito brdo. Unutra – venecijanska ogledala, slike jedrenjaka, stari časopisi i knjige, oružje, škrinje sa odjećom: svilene, čipkane haljine, duge bijele rukavice, šeširi…".

Posebno joj se, kaže, urezalo sjećanje na dvije sobe.

"Jedna je bila na samom ulazu u palatu, s malim prozorčićem na vratima. Pričalo se da je nekada služila kao zatvor. Druga, na spratu, bila je poput tajne sobe: nije imala prava drvena vrata, već su bila obojana kao ostatak zida i imala malu, neprimjetnu kvaku".

U Boku im je, prisjeća se, često dolazila i rodbina iz Italije.

"Mnogo smo se družili. Ujutro smo radili, popodne odmarali, a uveče šetali uz more. Vozili se barkama, sjedjeli na pontama, išli ili primali posjete. Dani su prolazili mirno, polako, u ritmu ljeta i mora. Sjetim se moje omiljene pjesme 'Summertime' i filma 'Prohujalo s vihorom'".

Za nju je palata ujedno i veza s ljudima koji su je stvarali.

"Povezujem je sa životom koji smo u njoj vodili, s dragim ljudima, njihovim načinom ophođenja i onom uljudnošću koja je danas rijetka, a koja život čini mnogo ljepšim".

Mirjana naglašava da gubitak ne doživljava kao lični, već i kao nepravdu prema generacijama predaka koji su vjekovima gradili porodičnu imovinu.

"Moji su preci išli da plove na jedrenjake već sa 12 godina, godinama bili odsutni od domova. Sve što su imali stekli su trudom i napornim radom. A onda se, jednim potezom pera katastarskih službenika, ostalo gotovo bez ičega".

Zašto im je oduzeta imovina?

Od konfiskacije 1945. pa do danas, navodi, postepeno su im oduzimali sve.

Prvo je, kaže, bila nacionalizacija, potom eksproprijacija, a od 1991. od 2000. nezakoniti upisi.

"Tim upisima oteto nam je više od 90 odsto imovine koja nam je ostala poslije nacionalizacije i eksproprijacije".

Kaže da devedesetih članovi njene porodice nisu dolazili u Boku, i da je tada došlo do "modernizacije Katastra", tokom koje su se, kaže, mijenjali brojevi parcela i parcele su se prekrajale, od jedne bi nastajale dvije ili tri, dio jedne bi se dodavao drugoj parceli i tako dalje.

"Kada smo 2003. god. došli u Boku vidjeli smo da smo opljačkani, preko 90 odsto imovine više nije bilo upisano na našu porodicu, nego na treća lica (ljudi s imenom i prezimenom, nepoznate osobe, razne firme, Opština...)".

Palata Tripković danas je vlasništvo Branka Ćupića.

Obnovljena je i, kako kaže Mirjana, čuva je domar.

Uzaludna borba

Pokrenuli su upravne postupke pred Katastrom i Komisijom za restituciju i obeštećenje 2005. i 2006. godine.

"Obratili smo se i Ustavnom i Vrhovnom sudu Crne Gore. Od Ustavnog suda nismo dobili nikakav odgovor, iako nam povrijeđeno pravo na svojinu".

Dodaje da su u tim postupcima trošili vrijeme, živce i novac, ali nisu odustali.

"Ponekad smo mislili da se više ne borimo. Ali osjećaj pravde i poštenja nas je vraćao. Zašto bi pljačka bila legalizovana? Zašto bi nepravda pobijedila pravdu?", pita se Mirjana.

Ne gubi nadu da će se situacija promijeniti.

"Vjerujem da će bilateralni razgovori i dogovori između Crne Gore i Hrvatske pokrenuti stvari s mrtve tačke. Pravi vlasnici nekretnina treba da budu obeštećeni ili bi se morali poništiti nezakoniti upisi i imovina vratiti onima kojima pripada", kaže ona.

Niz otvorenih pitanja

Osim hrvatskih porodica, imovinu potražuje Kotorska biskupija kojoj su oduzete crkve, samostani i vinogradi. Povrat crkvene imovine rješavaće se bilateralnim putem između Vatikana i Crne Gore.

Ovo je posljednje ali ne i jedino otvoreno pitanje između Podgorice i Zagreba.

Odnosi dvije države narušeni su usvajanjem Rezolucije o genocidu u Jasenovcu u Skupštini juna 2024, zbog čega su trojica crnogorskih zvaničnika proglašeni nepoželjnim u Hrvatskoj.

Decembra prošle godine Hrvatska je blokirala Crnu Goru u zatvaranju pregovaračkog poglavlja 31 - vanjska i bezbjednosna politika.

Ujedno, Hrvatska zahtjeva odštetu za logoraše koji su 1991. bili zatočeni u logoru Morinj u Kotoru i promjenu naziva bazena koji nosi ime nekadašnjeg vaterpoliste koji je bio stražar u tom logoru.

Neriješeno je i vlasništvo nad vojnim školskim brodom "Jadran" koji je više od tri decenije u Crnoj Gori, kao i pitanje granice na Prevlaci.

U Crnoj Gori živi jedan odsto Hrvata. Najviše ih je u Tivtu, gradu u kom čine 20 odsto stanovništva.