Kada je imala 16 godina Mateju Raičković je silovao njen prvi dečko. Deset godina kasnije će snimiti film i po prvi put progovoriti o svom iskustvu.
Iscjeljenje i prihvatanje. Tako Mateja opisuje svoj prvi dokumentarac "Lavanda" u kojem govori o traumi silovanja u vezi koje se dogodilo tokom rođendanske zabave.
O svemu tome je šutjela deset godina, priča mlada režiserka u podcastu Glasom mladih. Znale su samo dvije djevojke koje su bile s njom na zabavi.
"Nijedna od tih cura nije me pitala kako si, nije priznala da to što se desilo je zapravo bilo strašno. I jednostavno, nikad više o tome nismo pričale", prisjeća se Mateja.
U Crnoj Gori je prije dvije godine donesena izmjena Krivičnog zakona prema kojoj se svaki seksualni odnos bez saglasnosti smatra silovanjem. Svaka dvadeseta žena u Evropskoj uniji iznad 15 godina doživi silovanje, podaci su Agencije Evropske unije za temeljna prava.
Zašto šutimo?
Deset godina Mateja Raičković je šutjela o silovanju. Kaže da ni sama nije shvatala da je loše to što joj se dogodilo i da ona nije kriva, jer je vrlo često "žrtva krivac".
"Ja sam bila pijana u tom momentu i imala sam razlog zašto sebe da okrivim. Da nisam popila, a pogotovo što sam imala manje od 18 godina, to se ne bi desilo. Ja jednostavno u svojoj glavi nisam dopuštala nikakvo drugo objašnjenje te situacije do toga da sam ja kriva. Mislim da je to proisteklo iz svih tih iskustava drugih žena koje mi, nažalost, toliko često slušamo", pojašnjava režiserka.
Silovanje u vezi i braku je još uvijek tabu tema o kojoj se malo govori kaže Nataša Mujkanović, projektna koordinatorica Fondacije lokalne demokratije iz Sarajeva.
"Onog trenutka kad žrtva nasilja prijavljuje supruga za nasilje, u razgovoru s policijskim službenicima navodi da je bilo fizičkih ili psihičkih ozljeda, a rijetko kad da je spomenuto da je bilo prisilnog odnosa. Tek kad dođu u sigurnu kuću, kada razgovaramo s njima, upitamo da li je bilo tog dešavanja u porodici, one kažu da."
Mujkanović kaže da je silovanje u vezi itekako prisutno samo što se još uvijek podrazumijeva "da je to njihova obaveza u braku i ne smatraju da je to nasilje."
U Bosni i Hercegovini je u procesu izmjena zakona kojima se silovanje definiše kao nedostatak pristanka. Za sada Brčko distrikt jedini je uskladio svoje zakonodavstvo s Istanbulskom konvencijom.
Kosovo također ima izmjenjene zakone prema kojima se silovanje ne definiše upotrebom sile nego nedostatkom pristanka. Iako je Istanbulsku konvenciju ratifikovala 2013. godine, Srbija nije preduzela korake kako bi se riječ pristanak našla u definiciji zakona o silovanju. Izmjene još uvijek nema ni u Sjevernoj Makedoniji.
Prema podacima Amnesty International iskustvo Švedske pokazuje da ovakav zakon ima efekta. Nakon uvođenja 2018. godine, broj osuda za silovanje porastao je za 75 posto, iako se broj prijavljenih slučajeva nije povećao.
Suočavanje sa traumom
Mateja kaže da je sretna što je odlučila javno da progovori o svom iskustvu prvenstveno zbog toga što je vidjela da su ljudi oko nje bili puni podrške.
"Srećom nisam imala priliku da se lično susretnem sa negativnim komentarima, jer sam sigurna da bi bilo veoma teško. Koliko god da smo mi jaki, nije nam prijatno da nas ljudi osuđuju, pogotovo za neke tako lične stvari," dodaje Raičković. No, cijelo njeno iskustvo također ju je naučilo da osoba ne treba da javno istupa dok ne bude spremna.
Ona je svoje iskustvo ispričala kroz ono što joj je bilo blisko: film. Kao studentica režije, tada u Budimpešti, zajedno sa mentoricom odlučuje da snimi film u kojem će snimiti svojevrsnu ispovijest upućenu ocu, koji je preminuo dvije godine ranije. Uprkos dobrom odnosu sa roditeljima nikada im nije direktno priznala šta se desilo.
"Stid me više bio od nepoznatih ljudi, šta će oni da kažu, a stvarno sam srećna što sam u porodici uvijek imala jaku podršku. Dosta ljudi misli kao da su bolji roditelji ti bi mogla da im kažeš. Ali to nije situacija. Zato što možeš da imaš najbolje roditelje na svijetu, opet postoje drugi razlozi zbog kojih ti ne možeš da kažeš. Tako da to zašto žrtva ne priča o nečemu je mnogo kompleksna tema i ne može se staviti u jednom čistom i jasnom odgovoru", kaže Mateja.
Početkom 2025. godine u Sarajevu je održana zatvorena premijera filma. Par dana prije toga majci je pokazala film jer nije mogla da joj ispriča šta joj se desilo.
Uslijedio je razgovor tokom kojeg je Mateja majci željela objasniti da ona jednostavno nije mogla da priča o preživljenom i da se majka ne treba osjećati krivom.
"Bilo je bitno da joj dam prostora, jer znam da je teško to da se procesuira. Taj proces je bio emotivan i mislim da kroz svaku sledeću projekciju ona to više prihvata i što mi je drago što je ponosna na mene", dodaje.
Nakon sarajevske zatvorene projekcije uslijedila je premijera u Podgorici, a kako kaže mlada režiserka, reakcija publike je bila puna podrške.
"Da sam ja shvatila da i nakon završenog procesa snimanja postoji još jedan nivo iscjeljenja, a to je ta podrška koju sam ja primila od svih tih ljudi“, dodaje Mateja.
Prema istraživanju koje je 2018. u zemljama Zapadnog Balkana provela Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) 70 posto žena starosti od 18 do 74 godine izjavilo je da su iskusile neki oblik nasilja od svoje 15. godine.
Mnogi od tih slučajeva ostanu nezabilježeni upravo zbog stigmatizacije.
Evropska unija je u maju 2024. dobila prvi zakon protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Iako je Evropska komisija inicijalno predložila definiciju silovanja koja bi bila zasnovana na nedostatku pristanka, taj član ne postoji u usvojenom zakonu jer ga je blokiralo nekoliko zemalja.
U Crnoj Gori je 2013. godine stupila na snagu Istanbulska konvencija, međunarodni sporazum Vijeća Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Cilj Konvencije jeste nulta tolerancija na nasilje.
U Crnoj Gori djeluje nacionalna SOS linija za žrtve nasilja 080/111-111 koja je besplatna, anonimna i dostupna 24 sata dnevno.
Nasilje se može prijaviti i policiji na broj 122.
Nasilje nad ženama
Kakvi ožiljci ostaju nakon nasilja? Kako porodice i žrtve nasilja nastavljaju dalje sa životima zauvijek obilježenim traumom?
Uprkos Istanbulskoj konvenciji i zakonskim okvirima rodno uslovljeno nasilje je i dalje sveprisutno u zemljama Zapadnog Balkana.
U "Ispričaj mi" pronađite priče onih koji su preživjeli rodno zasnovano nasilje, kao i svjedočenja porodica žena kojih više nema.
Saznajte i kako prijaviti nasilje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.
