Sada se pitanje proširuje i na treći, nesvrstani svet. Premijer Mirko Cvetković na to naše pitanje odgovorio je, bez dvoumljenja:
"Naš pravac i naša budućnost jeste Evropska unija."
O ideji, izrečenoj i prilikom jučerašnjeg susreta palestinskog predsednika Abasa i srpskog Tadića, da Beograd bude domaćin samita nesvrstanih 2011. godine, kada se obeležava pola veka od osnivanja ovog pokreta na čijem je čelu bila tadašnja ugledna zemlja Jugoslavija i njen predsednik Josip Broz Tito, premijer kaže:
"Mi nismo član Pokreta nesvrstanosti, i ta ideja o održavanju konferencije jeste ideja podsećanja na činjenicu da je stara Jugoslavija nekada bila jedan od rodonačelnik. Ako se bude donela takva odluka, ona će više biti simbolična, ali ne kao prvi korak od našeg ulaska u Nesvrstane."
Boško Jakšić, spoljno-politički komentator lista Politika:
"Ta inicijativa je relativno nova i veoma se na njoj insistira, pre svega ministar Jeremić. Mislim da ona spada u sferu tog, da tako kažem, resetovanja srpske diplomatije, odnosno širenja njenih horizonata koji su počeli sa Vašingtonom i Briselom, pa se onda proširili na Moskvu, pa na Kinu, pa evo sada uključuju i Nesvrstane sa posebnim akcentom na islamski i arapski svet što, naravno, može da se dovede u vezu sa Kosovom i sa tom borbom za brojeve u Ujedinjenim nacijama (UN). E sad, kako će to izgledati za 2-3 godine, kada veliki broj tih Nesvrstanih u međuvremenu bude priznao Kosovo, to je već druga stvar."
Simeon Pobulić iz Foruma za međunarodne odnose, sa bogatim diplomatskim iskustvom i iz bivše Jugoslavije, kaže da se iza te ideje ne krije ambicija da Srbija postane lider nesvrstanih.
A na pitanje krije li se iza toga lična ambicija, Pobulić je odgovorio:
"Nikada ne bih rekao, ni u kakvoj političkoj akciji, da se tu ne kriju neke lične ambicije. To jednostavno ne možete razdvojiti. Možda to nije lepo da se kaže, ali je to uvek tako. Međutim, mislim da ovde dominira jedna druga stva, da opet na dnevni red dolazi Kosovo, da mi u odnosu na Kosovo želimo da, što je moguće više, ojačamo naše pozicije."
Kosovo je, dakle, onaj pragmatični razlog zašto Srbija traži saveznike i van tri glavne svetske adrese – Vašingtona, Brisela i Moskve – smatraju naši sagovornici. Pre dva meseca, šef diplomatije Vuk Jeremić je u Havani na skupu nesvrstanih podsetio da je u Beogradu, u blokovski podeljenom svetu, nastala treća politička opcija.
Jedno od retkih nasleđa bivše Jugoslavije kojeg se nove države, pa ni Srbija, ne odriču, je spoljna politika. Teško se odreći, valjda, nesumnjivog ugleda koji je imala tadašnja država i njen predsednik čiji je spoljno-politički kredo bio:
"Da mir je iznad svega, da sve drugo mora biti potčinjeno tome."
Siromaštvo ostaje i danas spona nekog trećeg sveta na marginama svetske politike. Ali sveta koji je postojao te 1961. godine, kada je nastao Pokret nesvrstanih, više nema: pao je Berlinski zid, granice Evropske unije i NATO-a stigle su do Rusije, Srbija je mala zemlja, koja je u međuvremenu bila meta NATO bombi, čijim se vođama sudi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, koja nosi odgovornost što nije sprečila, a mogla je, najveći genocid u Evropi posle Drugog svetskog rata, zemlja čije se granice u stvarnom svetu i domaćim geografskim udžbenicma drastično razlikuju. Sve je drugačije posle te 1961. godine koja će ostati upamćena i po tome što je ovaj isti Beograd, ali glavni grad jedne druge i drugačije države, bio važan u svetskom diplomatskom kalendaru ali i u sećanjima savremenika:
"Te 1961. godine, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu; ubijen je Patris Lumumba; Gagarin je poleteo u kosmos; održana je prva Konferencija nesvrstanih u Beogradu."
Teško da će se neki novi Bane iz 2011. u nekom novom serijalu „Grlom u jagode“ jednog dana sećati Beograda i po značajnom međunarodnom skupu. Pri tom, ne kažemo da ga neće biti.
"Naš pravac i naša budućnost jeste Evropska unija."
O ideji, izrečenoj i prilikom jučerašnjeg susreta palestinskog predsednika Abasa i srpskog Tadića, da Beograd bude domaćin samita nesvrstanih 2011. godine, kada se obeležava pola veka od osnivanja ovog pokreta na čijem je čelu bila tadašnja ugledna zemlja Jugoslavija i njen predsednik Josip Broz Tito, premijer kaže:
"Mi nismo član Pokreta nesvrstanosti, i ta ideja o održavanju konferencije jeste ideja podsećanja na činjenicu da je stara Jugoslavija nekada bila jedan od rodonačelnik. Ako se bude donela takva odluka, ona će više biti simbolična, ali ne kao prvi korak od našeg ulaska u Nesvrstane."
Boško Jakšić, spoljno-politički komentator lista Politika:
"Ta inicijativa je relativno nova i veoma se na njoj insistira, pre svega ministar Jeremić. Mislim da ona spada u sferu tog, da tako kažem, resetovanja srpske diplomatije, odnosno širenja njenih horizonata koji su počeli sa Vašingtonom i Briselom, pa se onda proširili na Moskvu, pa na Kinu, pa evo sada uključuju i Nesvrstane sa posebnim akcentom na islamski i arapski svet što, naravno, može da se dovede u vezu sa Kosovom i sa tom borbom za brojeve u Ujedinjenim nacijama (UN). E sad, kako će to izgledati za 2-3 godine, kada veliki broj tih Nesvrstanih u međuvremenu bude priznao Kosovo, to je već druga stvar."
Simeon Pobulić iz Foruma za međunarodne odnose, sa bogatim diplomatskim iskustvom i iz bivše Jugoslavije, kaže da se iza te ideje ne krije ambicija da Srbija postane lider nesvrstanih.
A na pitanje krije li se iza toga lična ambicija, Pobulić je odgovorio:
"Nikada ne bih rekao, ni u kakvoj političkoj akciji, da se tu ne kriju neke lične ambicije. To jednostavno ne možete razdvojiti. Možda to nije lepo da se kaže, ali je to uvek tako. Međutim, mislim da ovde dominira jedna druga stva, da opet na dnevni red dolazi Kosovo, da mi u odnosu na Kosovo želimo da, što je moguće više, ojačamo naše pozicije."
Kosovo je, dakle, onaj pragmatični razlog zašto Srbija traži saveznike i van tri glavne svetske adrese – Vašingtona, Brisela i Moskve – smatraju naši sagovornici. Pre dva meseca, šef diplomatije Vuk Jeremić je u Havani na skupu nesvrstanih podsetio da je u Beogradu, u blokovski podeljenom svetu, nastala treća politička opcija.
Jedno od retkih nasleđa bivše Jugoslavije kojeg se nove države, pa ni Srbija, ne odriču, je spoljna politika. Teško se odreći, valjda, nesumnjivog ugleda koji je imala tadašnja država i njen predsednik čiji je spoljno-politički kredo bio:
"Da mir je iznad svega, da sve drugo mora biti potčinjeno tome."
Siromaštvo ostaje i danas spona nekog trećeg sveta na marginama svetske politike. Ali sveta koji je postojao te 1961. godine, kada je nastao Pokret nesvrstanih, više nema: pao je Berlinski zid, granice Evropske unije i NATO-a stigle su do Rusije, Srbija je mala zemlja, koja je u međuvremenu bila meta NATO bombi, čijim se vođama sudi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, koja nosi odgovornost što nije sprečila, a mogla je, najveći genocid u Evropi posle Drugog svetskog rata, zemlja čije se granice u stvarnom svetu i domaćim geografskim udžbenicma drastično razlikuju. Sve je drugačije posle te 1961. godine koja će ostati upamćena i po tome što je ovaj isti Beograd, ali glavni grad jedne druge i drugačije države, bio važan u svetskom diplomatskom kalendaru ali i u sećanjima savremenika:
"Te 1961. godine, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu; ubijen je Patris Lumumba; Gagarin je poleteo u kosmos; održana je prva Konferencija nesvrstanih u Beogradu."
Teško da će se neki novi Bane iz 2011. u nekom novom serijalu „Grlom u jagode“ jednog dana sećati Beograda i po značajnom međunarodnom skupu. Pri tom, ne kažemo da ga neće biti.