Pre tačno 10 godina na izborima građani Srbije nisu glasali za Slobodana Miloševića, do tada neprikosnovenog vladara, već za Vojislava Koštunicu, jedinstvenog kandidata Demokratske opozicije Srbije.
Miloševićev pokušaj da ospori izborne rezultate propao je nakon masovnih demonstracija 5. oktobra. Šta građani misle o postoktobarskoj vlasti? Kako je tekla promena raspoloženja od ogromne nade 2000. te godine do velikog razočarenja 2010?
Doktor Zagorka Golubović je od 2001. do 2009. godine obavila četiri opsežna istraživanja u 10 gradova Srbije o raspoloženju birača, beležila promene njihovih stavova.
RSE: Kakvo je raspoloženje građana Srbije bilo 2001. godine?
Dr Golubović: Tada se građani još uvek nadaju, još uvek nešto očekuju. Možće se reći da je lozinka bila : pa ne može sve da se preko noći promeni. Dakle, još su imali vere u napredak. Između 2003. i 2005. godine već postoji naglašena sumnja da će se nešto stvarno menjati i novo dogoditi. Tu više nije u pitanju sporost, nego je osnovna poenta da nisu ispunjena obećanja. Tada se dogodilo ubistvo Zorana Đinđića i osetio se strah građana da je moguće da se vratimo unazad.
RSE: 2006. godine, uoči parlamentarnih i predsedničkih izbora, istraživanje je bilo skoncetrisano na apstinente, one koji nisu hteli da glasaju. Zašto su se odlučili da nikome ne daju svoj glas?
Dr Golubović: Apstineti su odgovarali: nemamo za koga da glasamo. Nećemo da uvek glasamo za manje zlo, jer nam kažu, ako ne glasate za demokrate, dobićete radikale na vlasti. Njihov doživljaj Srbje 2006. je bio da nema ni jedne demokratske partije. 2009. je nezadovoljstvo već eskaliralo, pre svega uslovima života. Pomera se interesovanje sa politike na standard koji opada. I kad smo pitali koja vam je najznačajnija ustanova, odgovor je bio - porodica. Za razliku od prethodnih istraživanja, kada je to bila vojska i crkva. Ovde ne pominju vojsku a za crkvu kažu, čak i oni koji se izjašnjavaju kao religiozni, da nemaju u nju poverenja, jer se crkva ne bavi više svojim poslovima, već novcem. Pesimizam je veoma naglašen, nepoverenje da će u budućnosti biti bolje.
Miloševićev pokušaj da ospori izborne rezultate propao je nakon masovnih demonstracija 5. oktobra. Šta građani misle o postoktobarskoj vlasti? Kako je tekla promena raspoloženja od ogromne nade 2000. te godine do velikog razočarenja 2010?
Doktor Zagorka Golubović je od 2001. do 2009. godine obavila četiri opsežna istraživanja u 10 gradova Srbije o raspoloženju birača, beležila promene njihovih stavova.
RSE: Kakvo je raspoloženje građana Srbije bilo 2001. godine?
Dr Golubović: Tada se građani još uvek nadaju, još uvek nešto očekuju. Možće se reći da je lozinka bila : pa ne može sve da se preko noći promeni. Dakle, još su imali vere u napredak. Između 2003. i 2005. godine već postoji naglašena sumnja da će se nešto stvarno menjati i novo dogoditi. Tu više nije u pitanju sporost, nego je osnovna poenta da nisu ispunjena obećanja. Tada se dogodilo ubistvo Zorana Đinđića i osetio se strah građana da je moguće da se vratimo unazad.
RSE: 2006. godine, uoči parlamentarnih i predsedničkih izbora, istraživanje je bilo skoncetrisano na apstinente, one koji nisu hteli da glasaju. Zašto su se odlučili da nikome ne daju svoj glas?
Dr Golubović: Apstineti su odgovarali: nemamo za koga da glasamo. Nećemo da uvek glasamo za manje zlo, jer nam kažu, ako ne glasate za demokrate, dobićete radikale na vlasti. Njihov doživljaj Srbje 2006. je bio da nema ni jedne demokratske partije. 2009. je nezadovoljstvo već eskaliralo, pre svega uslovima života. Pomera se interesovanje sa politike na standard koji opada. I kad smo pitali koja vam je najznačajnija ustanova, odgovor je bio - porodica. Za razliku od prethodnih istraživanja, kada je to bila vojska i crkva. Ovde ne pominju vojsku a za crkvu kažu, čak i oni koji se izjašnjavaju kao religiozni, da nemaju u nju poverenja, jer se crkva ne bavi više svojim poslovima, već novcem. Pesimizam je veoma naglašen, nepoverenje da će u budućnosti biti bolje.