Frank Sobchak, penzionisani pukovnik američke vojske i profesor na Američkom pomorskom ratnom koledžu, kaže da je upotreba dronova u ratu u Ukrajini stvorila pat poziciju koja podsjeća na Prvi svjetski rat.
RSE: Počnimo s vašim mišljenjem o ruskoj ofanzivi koja traje i koja izgleda ide bolje nego što su mnogi očekivali. Kakva je realnost na ratištu?
Sobchak: Mislim da ovo zaista zadire u šire pitanje u kojoj je fazi sukob sada. U mnogim aspektima, podsjeća na statični rat u stilu Prvog svjetskog rata: Rusija ostvaruje male, postepene dobitke - ponekad samo kvadratni kilometar dnevno. Prema Institutu za proučavanje rata, ako Rusija nastavi napredovati ovim tempom, trebalo bi joj 300 godina da okupira Ukrajinu.
RSE: Ali tempo se ubrzao posljednjih sedmica. Situacija je postala izuzetno teška u blizini Pokrovska i Kupjanska, gdje su Rusi postigli taktički proboj, a zatim su ih ukrajinske snage potisnule. Kakva je vaša procjena trenutne situacije?
Sobchak: Na ovo bih gledao više strateški nego taktički. Taktički, ono što vidimo su dva boksera u ringu koji razmjenjuju udarce. Strateško pitanje je: Ko se prvi umori? Ko se preda i odustane? To je povezano s dvije stvari - industrijskom bazom odbrane i snagom volje. Što se tiče snage volje, obje strane ostaju izuzetno jake. Nema ničega što bi sugeriralo da je Rusija napustila svoje maksimalističke ratne ciljeve. Ukrajinska odlučnost je takođe netaknuta. Da, postoje pukotine i nedostaci na obje strane, ali ništa odlučujuće.
Na taktičkom nivou vidimo stagnaciju na nivou Prvog svjetskog rata. Dio ovoga je uzrokovan tim ratom volja, dva boksera koji još uvijek razmjenjuju udarce. Drugi glavni faktor koji uzrokuje statičan front su dronovi. U Prvom svjetskom ratu, uzrokovali su ga mitraljezi, artiljerija i otrovni plin; danas se sve svodi na dronove. Njihov utjecaj je dvostruk. Prvo, obavještajne službe, nadzor i izviđanje: Svaka strana sada ima daleko jasniju sliku o tome šta se događa iza neprijateljskih linija nego u gotovo bilo kojem prošlom sukobu.
RSE: Što čini taktičko iznenađenje mnogo težim.
Sobchak: Apsolutno. Ali pošto je iznenađenje sada eksponencijalno teže, kad god jedna strana uspije to izvesti, nagrade su još veće. Ukrajinci su to pokazali kada su postigli iznenađenje na operativnom nivou, ako ne i strateško iznenađenje, tokom svoje ofanzive na Kursk. Drugi faktor je da su dronovi, u mnogim aspektima, postali zračne snage siromašnih -- bliska zračna podrška siromašnima. Omogućili su Ukrajini da postigne nešto poput zračnog pariteta. Rusija sigurno nema zračnu dominaciju, suprotno ranim predviđanjima mnogih zapadnih analitičara. Dronovi su izjednačili uvjete. Obje strane mogu pokrenuti efikasne udare na pješadiju i oklopne jedinice, čineći velike koncentracije trupa i brzo napredovanje gotovo nemogućim.
RSE: Dakle, ne treba očekivati nikakve veće prodore u skorije vrijeme?
Sobčak: Malo je vjerovatno. Ali, proučavajući vojnu historiju od svoje desete godine, imam utisak da ratovi poput ovog obično idu vrlo sporo, sve dok odjednom ne krenu vrlo brzo. Da se vratimo na metaforu boksa: kada jedan borac konačno bude samljeven i više ne može držati gard, tada nastupa nokautirajući udarac. Kada se pukotine koje sada vidimo počnu širiti i raspadati, mogli bismo vidjeti brzi kolaps jedne od dvije strane - pod uslovom da se rat dovoljno oduži da dođe do toga.
RSE: Koliko bi bolan bio udarac ako bi Rusija zauzela Pokrovsk? Da li bi se to računalo kao strateški proboj, možda čak i nokautirajući udarac?
Sobchak: Ne mislim tako. To bi Rusiji svakako dalo taktičku prednost, ali ne i odlučujuću. Ideja da bi mogli iskoristiti takav proboj manevarskim ratovanjem velikih razmjera čini mi se izuzetno malo vjerovatnom, osim ako se sama ukrajinska vojska ne razbije - a to nije na vidiku. Najvjerovatniji ishod ruskog zauzimanja Pokrovska bio bi jednostavno taktički napredak. Prije svega, Rusija više nema mnogo manevarskih mogućnosti. Već su potrošili većinu svojih zaliha iz doba Hladnog rata. Ogromne zalihe oklopnih vozila i vozila koje smo povezivali sa sovjetskim snagama - to je nestalo. Oni jednostavno nemaju tu sposobnost, barem ne sada.
Čak i ako bi je nekako imali, nemaju obuku za vođenje manevarskog ratovanja kombinovanim oružanim snagama. To je vrlo složen poduhvat. Zahtijeva opsežnu obuku i pripremu na svim nivoima (i) liderstvo kroz lanac komandovanja.
RSE: I ta vrsta manevarskog ratovanja je u suštini doktrina NATO-a, a ne Rusije.
Sobchak: Upravo tako. Ruski način ratovanja je suprotan američkom načinu. Američki način je: Pošaljite metak, a ne čovjeka. Koristite tehnologiju, artiljeriju ili avione da riješite problem. Ruski način je: pošaljite ljude. Nastavite ih stavljati u mlin za meso dok se mlin ne pokvari. Zato je manevarsko ratovanje velikih razmjera toliko malo vjerovatno za njih -- i zato ne vidim da će doći do operativnog proboja.
RSE: Govoreći o ogromnom utjecaju koji su dronovi imali u ovom ratu, da li bi bilo fer reći da su preuzeli krunu od artiljerije kao kralja ratišta?
Sobchak: To je odlično pitanje. Artiljerija se tradicionalno shvatala u smislu mase: možete koncentrirati bataljone, pukovnije, čete i isporučiti ogromnu količinu vatrene moći na jedno područje. Ako pogledate sam broj dronova koje sada Ukrajina proizvodi u zemlji, nesumnjivo je da i tu postoji "masa" - iako svaka pojedinačna granata drona često nosi manju eksplozivnu snagu od granate kalibra 152 ili 155 milimetara. Dakle, u smislu čiste vatrene moći, artiljerija vjerovatno i dalje ima prednost. Ali ono što zaista vidimo je pomak. Posebno na strani NATO-a. Postojala je percepcija da se artiljerija udaljava od masovnih baraža prema preciznoj vatri. Sada dronovi popunjavaju tu prazninu.
RSE: Još jedan aspekt o kojem se često raspravlja je utjecaj artiljerije na kopnene snage. Za razliku od vojnika, dron se može oboriti, ali neće doživjeti šok od kontuzije. Neće doživjeti nervni slom jer rakete padaju s neba.
Sobchak: Apsolutno. I dronovi imaju svoj način nanošenja razornog psihološkog terora. Pogledajte video snimke Rusa koji paničare, bježe u zaklon, zaranjaju u bunkere -- često prvi dron probije poziciju, a zatim drugi uleti za njima. To je lično. Postoji zastrašujuća priroda u tome da vas se lovi na takav način, za razliku od toga da budete izloženi neselektivnoj artiljerijskoj vatri. Uprkos tome, pretpostavljam da možete i "kontuzijski šokirati" ljudske posade koje upravljaju i vode dronove.
RSE: Ako navođenje i operacije iz sekunde u sekundu postepeno pređu u ruke vještačke inteligencije -- što je, kako izgleda, preferirana dinamika -- da li će to odlučujuće prevagnuti u korist dronova?
Sobchak: Da, sigurno. Na pragu smo - ako već nismo stigli - revolucije u ratovanju, gdje vještačka inteligencija pruža terminalno navođenje dronovima. Do sada nismo vidjeli dronove s potpunom kontrolom vještačke inteligencije, gdje je čovjek potpuno izvan kruga. Ali ključna riječ je "još". Kako se borba nastavlja, kako zemlje postaju sve očajnije u ovom boks meču iscrpljivanja, opcije koje su se nekada činile ispod pojasa i nesavjesnim mogu početi izgledati kao najbolji tok djelovanja.
RSE: Koliko je uvođenje dronova ublažilo akutni nedostatak radne snage od kojeg Ukrajina pati?
Sobchak: Odigralo je vrlo važnu ulogu. Dronovi su postali ključni za ukrajinsku odbrambenu industrijsku bazu. Čak se govori o proizvodnji i do milion dronova godišnje. Takav obim bi apsolutno pomogao u nadoknađivanju dijela nedostatka radne snage.
RSE: A šta je s Rusima? Koliko dobro se oni prilagođavaju i održavaju korak?
Sobchak: Rusi su se pokazali prilično prilagodljivim. Stari stereotip o Rusiji kao isključivo mljevenju mesa u stilu Prvog ili Drugog svjetskog rata potcjenjuje njihovu sposobnost inovacija, a to sada vidimo.
Istovremeno, njihova industrijska baza je veća. Mnogo toga što smo vidjeli od ruskih dronova - posebno napadi na ukrajinske gradove, koji su u posljednje vrijeme postali češći - pokreću iranski dronovi, posebno Šahedi (dronovi kamikaze).
Sve više se mnogi od njih proizvode u Rusiji. Takođe su razvili vlastite sisteme, poput Rubikona, i povećavaju proizvodnju dronova presretača. To bi mogao biti pravi problem za Ukrajinu osim ako se dalje ne prilagodi i ne ostane korak ispred u inovacijskoj utrci.
Veće strateško pitanje je hoće li ruski saveznici nastaviti da pojačavaju podršku. Sjeverna Koreja je obezbijedila milione artiljerijskih granata i desetine hiljada vojnika, a izvještaji govore o još vojnika na putu. Hoće li se to nastaviti? Hoće li Iran nastaviti da ih snabdijeva istim obimom, sada kada ima druge preokupacije? To nije jasno. I iskreno, najveći faktor ostaje ono što Sjedinjene Države rade. Da budem iskren, uspjeh Ukrajine zavisi od SAD-a. S obzirom na to da polovina vojne pomoći Ukrajini dolazi iz Amerike - ako to ikada nestane - to bi stvorilo dubok strateški problem. A politika SAD-a od 2014. godine je, recimo to samo, nepredvidljiva.
RSE: Hajde da razgovaramo o sporazumu koji je [američki] predsjednik (Donald) Trump postigao s NATO-om -- Evropljani kupuju oružje od SAD-a kako bi ga dali Ukrajini. Da li on nosi ista ograničenja kao i prije? Možemo li, na primjer, vidjeti Tomahavk (krstareće rakete) uključene u takav paket? Ako se sve svodi na transakcije, siguran sam da bi NATO otkrio neke prethodno skrivene blagajne koje bi mogao otvoriti -- pod uslovom da su SAD spremne da prodaju.
Sobchak: Zaista se čini da korištenje NATO-a kao agenta za kupovinu, a zatim i isporuku oružja predstavlja novu politiku SAD-a. Da li to nosi ista ograničenja kao i prije, tek treba vidjeti, ali ako bih morao nagađati, ne mislim da će to značajno promijeniti jednačinu. Da li će Tomahavk rakete biti uključene takođe je neizvjesno, ali bih sugerisao da ne postoji nijedan sistem naoružanja koji bi preokrenuo tok sukoba u korist bilo koje strane. Suština sukoba je nacionalna volja, odbrambena industrijska baza i ljudstvo. Pobjeda za jednu ili drugu stranu doći će samo kada jedan od tih boksera prvi padne od iscrpljenosti.
RSE: Izgleda da ni Ukrajina neće sjediti skrštenih ruku. Kijev je ubrzao vlastitu proizvodnju nove rakete Flamingo – sistema za koji mnogi kažu da je uporediv, a u nekim oblastima čak i superiorniji od američkog ekvivalenta. Koliko bi ovo moglo biti značajno za ravnotežu ratištu?
Sobchak: Iako je nova ukrajinska raketa Flamingo svakako taktička inovacija, svrstao bih je u kategoriju krstarećih raketa Tomahavk iz prethodnog pitanja. Nijedan pojedinačni sistem naoružanja vjerovatno neće odlučno preokrenuti ravnotežu snaga na bilo koju stranu.
