Ova je priča ispričana na samom početku knjige “Kraljevski život u smaragdnom gradu – unutar iračke zelene zone”. Autor je Rajiv Chandrasekaran, nekadašnji šef bagdadskog ureda Washington Posta. Čitam evo već danima američke analize i izvještaje o stanju nacionalne sigurnosti i priznanje da prijetnja Americi terorističkim napadima raste zahvaljujući iračkom ratu i širenju virusa "islamskog ekstremizma." Čitam također kako strategija da se Amerika suprostavi terorizmu i Al Qaidi u Pakistanu – nije uspjela. Zvaničnici iz oblasti sigurnosti upiru prstom na Pakistan definirajući ga kao uzrok, zamjerajući tamošnjoj vladi što nije preduzimala oštrije mjere.
I danas mi je nejasno ako ne i nemoguće objasniti zašto se vojna mašinerija SAD-a upustila u rat u Iraku kad je glavni neprijatelj bio lociran u Pakistanu? (ovdje namjerno zaboravljam teorije da su Amerikanci krenuli po naftu). Točno je da se ekstremisti hrane ratom u Iraku. Bush jučer u svom govoru koji je trajao 29 minuta izgovara frazu "Al Qaida u Iraku" nekoliko desetina puta. Ali, njih tamo uopće nije bilo dok rat nije počeo – također odgovorili su odmah lideri demokratske stranke. Točno je da se teroristi hrane ozbiljnim greškama koje su počinili Amerikanci (tortura u iračkom zatvoru, Quantanamo....), ali to su AMERIČKE greške, ne nečije druge. Točno je da se hrane Bushovom objavom o "osovinama zla" sa kojima nema razgovora (Iran, Sjeverna Koreja, Sirija), pa sad ne samo da Bush razgovara nego i trijumfalno objavljuje uspjeh kad razgovara (suspendiranje nuklearnog programa Sjeverne Koreje). Ali to je bila AMERIČKA objava “osovina zla”, a ne nečija druga. Točno je da je došlo do "eksplozije" radikalnih internet stranica, kažu zvaničnici sigurnosti, ali one su REZULTAT nečega, nijedna se eksplozija, pa ni "eksplozija", ne događa sama od sebe. Zato ne bih, osobno, krivicu što, kako izgleda, Al Qaida jača, pripisivao Pakistanu. Bojim se da će to više biti rezultat spoljne politike Bushove administracije. Ekstremizam unutar islama jeste dio borbe za prevlast tumačenja islama između raznih grupa te religije, ali se bojim da uzroci terorizma nisu samo u tome, niti se terorizam može savladati samo time ako unutar islama pobijedi neka umjerena opcija. Konačno, jučer je objavljeno da podrška teroristima samoubicama pada u 15 od 16 zemalja gdje je rađeno istraživanje i gdje su muslimani većinsko stanovništvo. Sklon sam onima koji su još podavno zaključili da se terorizam prvo savladava eliminiranjem njegovih korijena (prevashodno palestinko-izraelski sukob), a tek onda oružjem.
Jedna analiza rađena u 27 zemalja od strane Glob Scan kompanije, naručilac je bio BBC, donosi listu najnepopularnijih zemalja u svijetu. Tri su države definirane kao vodeće koje NEGATIVNO utječu na događaje u svijetu - Izrael (56%), Iran (56%) i SAD (51%). "Svijet nas gleda sa sumnjom i nepovjerenjem" – kaže u četvrtak Hillary Clinton. Za ovu svrhu intervjuirano je 29 tisuća ljudi u 27 zemalja od prosinca prošle do siječnja ove godine. U tradicionalno naklonjenim zemljama Americi situacija se dramatično promijenila. U Njemačkoj je prije Busha 78% građana bilo naklonjeno Americi – danas tek 30%. (Ovo su podaci PEW instituta u SAD-u). U Turskoj, zemlji NATO pakta, prije ratova u Afganistanu i Iraku, 52% građana je bilo naklonjeno SAD-u, danas tek 9%. U samo 6 od 38 država američki model demokracije se danas čini atraktivnjim nego jučer (Jordan, Bangladeš, Bolivija, Obala Bjelokosti, Južna Koreja i teritorija Palestine!) u svim ostalima lošije.
Nakon terorističkih napada na Blizance u New Yorku, Bush je imao svijet u svojoj ruci i nepodjeljenu podršku i spremnost da se zajednički uništi neprijatelj države koja služi kao uzor. Danas, šest godina kasnije, ta je ista većina okrenula leđa američkom predsjedniku. Da li je to posljedica unilaterizma, politike koja radije nameće svoj interes nego što uzima u obzir interese drugih? Evo logike: ako jedna zemlja želi da doprinese vojnicima, novcem i oružjem u borbi protiv terorizma, zašto bi ona to uradila ako se o njenim interesima ne vodi računa?
Završio sam prije nekoliko dana čitanje najnovije knjige bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost kod predsjednika Cartera "Druga šansa: tri predsjednika i kriza američke supersile". Zbigniew Brzezinski dokazuje tezu da Bush stariji, Clinton i Bush mlađi nisu iskoristili šansu koja im je pružena kada su bili prvi ljudi jedine svjetske supersile. Umjesto da povedu svijet kao njegov istinski lider, SAD su vukle pogrešne poteze. Bush mlađi je, po mišljenju ovog analitičara, u tom smislu – najslabiji, čak katastrofalno loš. Njegova teorija predupređenja napada napadom (“preemptive strikes”) je teoretski možda i dobra, ali je način na koji je izvedena veoma loš.
U već pomenutoj knjizi “Kraljevski život u smaragdnom gradu – unutar iračke zelene zone” autor opisuje nevjerojatne događaje koji svjedoče o totalnom promašaju američkog poslijeratnog planiranja u Iraku. Ostaje mi sasvim nejasno kako je moguće da na čelu tima za poslijeratno planiranje bude, piše naprimjer autor, Rajiv Chandrasekaran, nekadašnji šef bagdadskog ureda Washington Posta, čovjek za koga sami Amerikanci kažu "da ne može organizirati ni odlazak dva autobusa!". Samo je jedan odgovor logičan – "Peter's principle" ("Petrov princip"). Kažu mi prijatelji iz SAD-a da u engleskom jeziku ima izraz "Peter's principle" ("Petrov princip"). Ljudi se, naime, u životu promoviraju do nivoa njihove kompetentnosti. Izraz "Peter's principle" znači da se ljudi promoviraju do nivoa njihove NEKOMPETENTNOSTI. Nažalost, granice kompetenosti postoje, ali granice nekompetentnosti ne postoje, pa je veliki uspjeh uvijek limitiran, a veliki neuspjeh nema limita.
Ne znam šta se kasnije dogodilo sa Johnom Agrestom, onim čovjekom sa samog početka priče – tek sam počeo da čitam knjigu. Ali, sve mi se čini da se i Bushov tim može opisati na identičan način kao što je John Agresta definirao sam sebe: "neokonzervativac koga je preotela realnost!”
Email me Nenad Pejic
I danas mi je nejasno ako ne i nemoguće objasniti zašto se vojna mašinerija SAD-a upustila u rat u Iraku kad je glavni neprijatelj bio lociran u Pakistanu? (ovdje namjerno zaboravljam teorije da su Amerikanci krenuli po naftu). Točno je da se ekstremisti hrane ratom u Iraku. Bush jučer u svom govoru koji je trajao 29 minuta izgovara frazu "Al Qaida u Iraku" nekoliko desetina puta. Ali, njih tamo uopće nije bilo dok rat nije počeo – također odgovorili su odmah lideri demokratske stranke. Točno je da se teroristi hrane ozbiljnim greškama koje su počinili Amerikanci (tortura u iračkom zatvoru, Quantanamo....), ali to su AMERIČKE greške, ne nečije druge. Točno je da se hrane Bushovom objavom o "osovinama zla" sa kojima nema razgovora (Iran, Sjeverna Koreja, Sirija), pa sad ne samo da Bush razgovara nego i trijumfalno objavljuje uspjeh kad razgovara (suspendiranje nuklearnog programa Sjeverne Koreje). Ali to je bila AMERIČKA objava “osovina zla”, a ne nečija druga. Točno je da je došlo do "eksplozije" radikalnih internet stranica, kažu zvaničnici sigurnosti, ali one su REZULTAT nečega, nijedna se eksplozija, pa ni "eksplozija", ne događa sama od sebe. Zato ne bih, osobno, krivicu što, kako izgleda, Al Qaida jača, pripisivao Pakistanu. Bojim se da će to više biti rezultat spoljne politike Bushove administracije. Ekstremizam unutar islama jeste dio borbe za prevlast tumačenja islama između raznih grupa te religije, ali se bojim da uzroci terorizma nisu samo u tome, niti se terorizam može savladati samo time ako unutar islama pobijedi neka umjerena opcija. Konačno, jučer je objavljeno da podrška teroristima samoubicama pada u 15 od 16 zemalja gdje je rađeno istraživanje i gdje su muslimani većinsko stanovništvo. Sklon sam onima koji su još podavno zaključili da se terorizam prvo savladava eliminiranjem njegovih korijena (prevashodno palestinko-izraelski sukob), a tek onda oružjem.
Jedna analiza rađena u 27 zemalja od strane Glob Scan kompanije, naručilac je bio BBC, donosi listu najnepopularnijih zemalja u svijetu. Tri su države definirane kao vodeće koje NEGATIVNO utječu na događaje u svijetu - Izrael (56%), Iran (56%) i SAD (51%). "Svijet nas gleda sa sumnjom i nepovjerenjem" – kaže u četvrtak Hillary Clinton. Za ovu svrhu intervjuirano je 29 tisuća ljudi u 27 zemalja od prosinca prošle do siječnja ove godine. U tradicionalno naklonjenim zemljama Americi situacija se dramatično promijenila. U Njemačkoj je prije Busha 78% građana bilo naklonjeno Americi – danas tek 30%. (Ovo su podaci PEW instituta u SAD-u). U Turskoj, zemlji NATO pakta, prije ratova u Afganistanu i Iraku, 52% građana je bilo naklonjeno SAD-u, danas tek 9%. U samo 6 od 38 država američki model demokracije se danas čini atraktivnjim nego jučer (Jordan, Bangladeš, Bolivija, Obala Bjelokosti, Južna Koreja i teritorija Palestine!) u svim ostalima lošije.
Nakon terorističkih napada na Blizance u New Yorku, Bush je imao svijet u svojoj ruci i nepodjeljenu podršku i spremnost da se zajednički uništi neprijatelj države koja služi kao uzor. Danas, šest godina kasnije, ta je ista većina okrenula leđa američkom predsjedniku. Da li je to posljedica unilaterizma, politike koja radije nameće svoj interes nego što uzima u obzir interese drugih? Evo logike: ako jedna zemlja želi da doprinese vojnicima, novcem i oružjem u borbi protiv terorizma, zašto bi ona to uradila ako se o njenim interesima ne vodi računa?
Završio sam prije nekoliko dana čitanje najnovije knjige bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost kod predsjednika Cartera "Druga šansa: tri predsjednika i kriza američke supersile". Zbigniew Brzezinski dokazuje tezu da Bush stariji, Clinton i Bush mlađi nisu iskoristili šansu koja im je pružena kada su bili prvi ljudi jedine svjetske supersile. Umjesto da povedu svijet kao njegov istinski lider, SAD su vukle pogrešne poteze. Bush mlađi je, po mišljenju ovog analitičara, u tom smislu – najslabiji, čak katastrofalno loš. Njegova teorija predupređenja napada napadom (“preemptive strikes”) je teoretski možda i dobra, ali je način na koji je izvedena veoma loš.
U već pomenutoj knjizi “Kraljevski život u smaragdnom gradu – unutar iračke zelene zone” autor opisuje nevjerojatne događaje koji svjedoče o totalnom promašaju američkog poslijeratnog planiranja u Iraku. Ostaje mi sasvim nejasno kako je moguće da na čelu tima za poslijeratno planiranje bude, piše naprimjer autor, Rajiv Chandrasekaran, nekadašnji šef bagdadskog ureda Washington Posta, čovjek za koga sami Amerikanci kažu "da ne može organizirati ni odlazak dva autobusa!". Samo je jedan odgovor logičan – "Peter's principle" ("Petrov princip"). Kažu mi prijatelji iz SAD-a da u engleskom jeziku ima izraz "Peter's principle" ("Petrov princip"). Ljudi se, naime, u životu promoviraju do nivoa njihove kompetentnosti. Izraz "Peter's principle" znači da se ljudi promoviraju do nivoa njihove NEKOMPETENTNOSTI. Nažalost, granice kompetenosti postoje, ali granice nekompetentnosti ne postoje, pa je veliki uspjeh uvijek limitiran, a veliki neuspjeh nema limita.
Ne znam šta se kasnije dogodilo sa Johnom Agrestom, onim čovjekom sa samog početka priče – tek sam počeo da čitam knjigu. Ali, sve mi se čini da se i Bushov tim može opisati na identičan način kao što je John Agresta definirao sam sebe: "neokonzervativac koga je preotela realnost!”
Email me Nenad Pejic