Generacija odrasla u strahu i nadi: Tri decenije od Sarajeva do Groznog i Kabula

Djetinjstva su provodili brojeći žrtve, uz detonacije i vojne helikoptere, slušajući priče o užasima i izgovarajući prve riječi u izbjeglištvu.

Navršava se trideset godina od kada je u Bosni i Hercegovini završen rat. Istovremeno, ruska regija Čečenija izlazila je iz jednog u drugi sukob, dok su se talibani polako vraćali na vlast u Afganistanu.

Generacije rođene u godinama u kojima se svijet oslobađao okova Hladnog rata, stasavaće u državama čija će ih nestabilnosti zauvijek obilježiti.

Generacija Dejton

Nermin Mameledžija rodio se samo par mjeseci prije nego što je u američkom Dejtonu 21. novembra 1995. godine potpisan sporazum kojim će biti okončan rat u Bosni i Hercegovini u kojem je ubijeno oko stotinu hiljada osoba.

Rodio se u Njemačkoj gdje su njegovi roditelji izbjegli iz rodnog Turbeta, mjesta u centralnoj Bosni i Hercegovini.

Kući će se vratiti tri godine kasnije. Djetinjstvo je proveo u mirnodopskim uslovima ratom razorene BiH.

"Mi smo imali baš bajkovito djetinjstvo", priča Nermin za Radio Slobodna Evropa (RSE) iz stana u njemačkom gradu Braunschweigeu.

"Nas je odgajao komšiluk, namažu ti krišku hljeba i nema te cijeli dan", prisjeća se.

Susret sa realnošću sačekaće ga već u osnovnoj školi. Dejtonski sporazum potpisan u godini u kojoj se radio, osigurao je mir, ali i cementirao etničke podjele. Nermin je to iskusio pohađajući "dvije škole pod jednim krovom" – obrazovne ustanove u kojoj su djeca razdvojena po etničkom kriteriju iako uče na skoro identičnom jeziku.

Nermin kao beba u njemačkom gradu Offenbach na Majni u kojem se rodio tokom rata, te kao mladi zubar u Peine gdje sada radi

Nakon završenog fakulteta Njemačka mu je ponovo postala dom. U Bosni i Hercegovini nije radio ni jedan dan.

"Ono što je mene od Bosne odvratilo je nepravednost. Za sve ti treba neka štela, nešto moraš mućkati", priča Nermin.

Prema posljednjem Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala, Bosna i Hercegovina je druga na listi najkorumpiranijih država u Evropi zajedno s Bjelorusijom. Od njih je korumpiranija jedino Rusija.

Svaka druga mlada osoba razmišlja da napusti BiH pokazalo je ranije istraživanje Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija.

Istraživanje navodi da što je stabilnija situacija sa poslom kod mladih manja je vjerovatnoća da će razmišljati o odlasku.

To je upravo i bio slučaj sa Nerminom. RSE je sa njim razgovarao prije pet godina, kada se obilježavalo dvije i po decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

• RSE Specijal: Sve karte Dejtona

Bio je student završne godine stomatologije i nadao se da će se zaposliti u svojoj zemlji, a ne da će, kako je tada rekao, "Austrija ili Njemačka dobiti spremnog radnika."

"Ja ne bi nikada dao svoj pasoš, to je zadnje što mi ostaje vezano za Bosnu. Bosna mi je dala sve, otišao sam tamo kao gotov proizvod. Ali svako ima pravo da odluči šta hoće i gdje hoće", tada je rekao.

Danas kada razgovara sa porodicom u priču će se uključiti i njegove dvije sestre. Niti jedna od njih ne živi u BiH.

Ožiljci iz Čečenije

Tri hiljade kilometara dalje od Sarajeva koje je ulazilo u mir, stanovnici Groznog su živjeli u podrumima.

Prvi čečenski rat završava 1996. godine, kada se osmogodišnja Hava (puni identitet poznat redakciji) sa porodicom vraća kući gdje su zatekli zapaljen stan. Ponovo će doživjeti bombardovanje i provesti dvije sedmice u podrumu.

Uskoro počinje Drugi čelenski rat, a Hava i porodica sklanjaju se kod bake na selo. Četiri godine kasnije opet se vraćaju kući, u mir razrušenog Groznog, u kojem će vanredno stanje i dalje biti na snazi.

"Kada si dijete izolovan si od svega, razumiješ da se nešto dešava i onda igraš glupe igrice u kojima brojiš vojne avione ili helikoptere koje si vidio taj dan i takmičiš se sa prijateljima ko je vidio više", priča Hava za RSE.

Stanovnici prolaze pored uništene predsjedničke palače u Groznom, februar 1996.

Djeca u ratu razvijaju mehanizme za preživljavanje koji su znak otpornosti i kreativnosti, ali i nenormalnosti u kojoj odrastaju pojašnjava Jasminko Halilović iz Muzeja ratnog djetinjstva i Sarajevu.

"Brojanje detonacija, skupljanje gelera, građenje skloništa od jastuka - sve to se može tumačiti kao pokušaji da se povrati kontrola nad svijetom koji je postao nepredvidljiv", kaže Halilović.

Havini dani prolazili su bez vode i struje, a noći u atmosferi policijskog sata.

"Jedino smo imali plin i njega smo koristili da osvijetlimo prostor. Imali smo posebne lampe na plin pa smo mogli raditi zadaću."

Preko 25.000 osoba je poginulo i hiljade su nestale tokom Drugog čečenskog rata, navodi Amnesty International.

Na čelu ove ruske regije od 2007. godine nalazi se Ramzan Kadirov koji se često dovodi u vezu sa rasprostranjenim kršenjem ljudskih prava. Američki State Department mu je 2020. godine uveo sankcije upravo zbog toga.

Hava je danas istraživačica koja već dvije godine ne živi u rodnoj ruskoj regiji, u koju bi se rado vratila jednog dana. Kada ne bi bilo korupcije i kada bi se sprovele reforme koje bi olakšale život.

"Rusija se mora promijeniti da bi se ja vratila u Čečeniju. I mora se promijeniti na način na koji bi se pozitivno reflektirala na Čečeniju."

Stvari se jesu promijenile, nema više ratovanja, ali njena generacija, smatra nikada nije ni osjetila stvarnu stabilnost.

"Još uvijek se osjećam ranjivo jer vratiti se ne mogu i nalazim se u drugoj zemlji u kojoj pokušavam shvatiti kako stvari funkcionišu i osjećam da nije sve pod mojom kontrolom", rekla nam je Hana.

Odrastanje u Afganistanu: Nosila sam odjeću dječaka

Kada su 1996. talibani prvi put zauzeli Kabul, Nilofar je imala tri godine. I oblačila se kao dječak.

"Roditelji su me oblačili kao dječaka, možda jer su željeli da imaju još sinova ili možda zbog sigurnosne situacije", kaže Nilofar.

Tek kada joj je vjeroučiteljica u osmoj godini rekla da mora da nosi šal shvatila je da je djevojčica. Kasnije u životu shvatit će koliko je na nju uticalo odrastanje pod lažnim identitetom.

"Nisam bila ono što jesam. Nikada se nisam igrala sa lutkama, sa djevojčicama. Nikada nisam plakala jer bi mi otac govorio da trebam biti hrabra kao dječak", priča Nilofar za RSE.

Druga strana je bila mnogo mračnija. Niko u porodici nije mogao raditi, bilo je momenata u kojima nisu mogli kupiti ni čaj pa su pili prokuhanu vodu. Majka joj je nosila burku, bivala bičevana, a Nilufer nije mogla ići u školu.

"Škola mi je bila kao san", prisjeća se uz objašnjenje da je zahvaljujući ocu koji je bio pismen naučila pisati i računati. On je, kaže, vjerovao da će se sistem jednog dana promijeniti i da djeca moraju biti spremna za školu.

"Sjećam se da sam se samo pitala kakva je ta škola, da li ima mjesto na svijetu u kojima djevojčice idu u školu ili su sva djeca poput nas?"

Ušutkane, ali ne zaboravljene: Žene pod talibanima

U školu će krenuti tek nakon 2001. godine kada američke snage započinju rat sa talibanima nakon terorističkog napada na SAD, a Hamid Karzai postaje predsjednik Afganistana.

Svakodnevnica uz eksplozije je bila nešto što je postalo dio njihovih života, nešto što je kako kaže Nilofar bilo "normalno".

"Na primjer danas bude eksplozija, ujutro se krv sapere sa ulice i onda ljudi nastave prelaziti. To je postalo sasvim normalno", pojašnjava.

U takvom okruženju završit će školu i fakultet, uprkos tome što mnogi u Heratu u kojem je odrastala i dalje djeci nisu dozvoljavali da idu u školu.

"Talibani nisu nestali tokom tih 20 godina. Nisu bili u vlasti, ali uvijek je bilo ljudi koji su dijelili talibanske ideje."

Iako je željela da studira novinarstvo, na kraju je završila računovodstvo i poduzetništvo. Uspjela je dobiti stipendiju i otići u Indiju na magistarski studij, sa kojeg će se vratiti krajem 2020. godine i početi predavati na privatnom univerzitetu u Afganistanu. Radila je i kao freelancer sa medijima, te kao projektna asistentica na projektima klimatskim promjenama.

To je trajalo samo pola godine. Sve je nestalo u avgustu 2021. kada su se američke i savezničke trupe povukle iz Afganistana nakon 18 godina, a talibani se ponovo vratili na vlast.

Uskoro će uslijediti prve restrikcije, a u četiri godine njihove vladavine žene će izgubiti gotovo sva prava. Neće moći ići u školu, raditi, moraju nositi burku. Nilofar će se sa svojih trideset godina ponovo suočila sa istim.

"Ja sam žena koja je studirala, koja je planirala doktorske studije, da radi i sve mi je to uništeno", kazala nam je.

Talibanski pripadnici sigurnosti stražare dok prolazi žena sa burkom, februar 2024.

Iz Afganistana nije mogla izaći jer joj je pasoš istekao i propustila je šanse da napusti zemlju. "Kada sam uspjela obnoviti pasoš bilo je prekasno."

U to vrijeme je živjela u Kabulu i vodila je projekat u kojem su žene učile šivanje i krojenje. No, onda su talibani saznali i za to i morala je prestati.

"Pokazao mi je (talibanski vojnik) pušku i samo rekao 'vidiš ovo'?", prisjeća se Nilofar. Rekla mu je da ne radi, ali je on samo rekao "ne laži, sve znam".

Sva njena porodica i dalje živi u Afganistanu i Nilofar se i dalje trudi da ode iz zemlje. Trenutno se nalazi u Teheranu na razgovorima za vizu za evropsku zemlju. Ali, kaže proces je težak, ambasade traže dokaze, a "cijeli svijet zna šta se dešava u Afganistanu."

No, svijet, kaže, nije briga.

"Ne znam šta će biti sa mnom, ali ako dobijem negativan rezultat nemam izbora, moram se vratiti u Afganistan jer ovdje ne mogu ostati kada mi viza istekne", navodi Nilofar.

Nada se da će ipak pronaći način i da će moći da započne novi život van Afganistana. Nekada, kaže, zavidi majci što se nije obrazovala i ženama koje nisu išle u školu.

"One su bile kući i prošli put i sada. Ja sam se borila da studiram, da radim i svo to vrijeme provela da bi na kraju dobila ništa. Ne mogu da radim. Mi smo žrtve ove situacije."

Koliko je potrebno za mir?

U tri decenije stalo je par pokušaja izmjena Dejtona i cijela mladost Nermina Mameledžije. Danas ima suprugu porijeklom iz Indonezije, prilike da napreduje i da se usavršava u polju oralne hirurgije, ali ipak bi se nekada vratio iz Njemačke u BiH.

"Medicinar sam, kod nas idu simptomi, uzrok liječenja i to je to. Jednostavno ja vidim simptome, ne vidim liječenja. To je hronično i jednostavno, transplantacija, znači novo sve. To je mene odvuklo, to je močvara, to je živi pijesak i ne vidim način da će to riješiti."

Iako je njen strah od povratka veliki i Hava bi se jednog dana voljela vratiti u Čečeniju.

"Sanjam da imam malu kuću u planinama i možda gostinjsku kuću za turiste. Tako bi voljela vidjeti moj život. Nekoliko kokoški, mačke i možda koza."

Nilofar je uspjela da od djeteta koje odrasta u talibanskom režimu koji joj brani školovanje da na kraju postane asistent na univerzitetu u Kabulu. No, njeni snovi o dijeljenju znanja sa drugima prestali su sa povratkom talibana na vlast. Njena jedina današnja želja je da napusti zemlju u kojoj žene žive kao u kavezu.

U izvještaju Ujedinjenih nacija iz 1996. godine o uticaju oružanih sukoba na djecu, navodi se da djeca nisu samo posmatrači nego i mete u ratu koje često budu ubijene ili ranjene. A brojni odrastaju "lišeni materijalnih i emocionalnih potreba".

"Čitavo tkivo njihovih društava, domovi, škole, zdravstveni sistemi i vjerske institucije, rastrgano je u komadiće", stoji u izvještaju.

U takvim sistemima i društvima odrastaju milioni ljudi. Nermin, Hava i Nilofar samo su neki od njih.