Nada i tragedija hladnog rata: Posjet Samanthe Smith Krimu

Samantha Smith došla je na poluotok Krim iz Moskve. Na zračnoj luci u Simferopolju dočekala su je djeca iz kampa koja su je naučila pjevati brojne popularne pjesme.

Gošća iz Sjedinjenih Država dočekana je Artek plesom i karavajima, tradicionalnim kruhom i simbolom gostoprimstva. Ona je rekla da je ostala bez riječi dok je za nju svirao orkestar, a djeca uzvikivala njeno ime.

Neka djeca koja su dočekala Samanthu držala su transparent na kojem je pisalo: "Drago nam je što smo se upoznali u našem Arteku". Olga Sahatova, savjetnica u Artekovom kampu Morskoi, podsjetila je da nisu svi bili sretni zbog ovog posjeta. Kazala je da se kamp često poklanja stranim posjetiteljima, te je bilo potrebno intenzivno čišćenje kako bi se napravio što bolji dojam.

Samantha je rekla da joj se veoma sviđa uniforma u Arteku i zamolila je da je zadrži kao suvenir. Sahatova je rekla da osjeća veliku naklonost prema Samanthi Smith, ali da je zabrinuta jer se troškovi "izgubljenih" uniformi obično oduzimaju od plaća osoblja. Kasnije su napravljeni aranžmani da djevojčica dobije uniformu na poklon.

Slane vode Crnog mora bile su za Samanthu iznenađenje. Prije posjeta, plivala je samo u slatkovodnim jezercima i bazenima.

Njezini sovjetski domaćini uvezali su Samanthu s Natašom Kaširinom, koja je govorila engleski jer joj je majka predavala taj jezik. Njih dvije postale su prijateljice i nastavile komunicirati čak i nakon Samanthinog završetka posjeta kampu. Početkom 1990-ih, Nataša je zajedno s Olgom Sahatovom otputovala u Sjedinjene Države kako bi radile kao savjetnice u kampu Samanthe Smith, koji je organizirala njezina majka. Tamo je Nataša upoznala svog budućeg supruga i ubrzo se preselila u Kaliforniju.

U obilasku brodom sa svojim novim sovjetskim prijateljima kraj krimske obale.

Nataša Kaširina (treća zdesna) i Samantha Smith (u sredini) u kampu na festivalu Neptun. Samantha je kazala da postoje natjecanja u plivanju, kazališne predstave na vodi, smijeh i šale.

Prema Samanthinim riječima, nikada se nije osjećala usamljeno tijekom svoja tri dana u Arteku, dodavši da je stekla brojne prijatelje.

Sovjetski kamperi pitali su Samanthu o životu u Sjedinjenim Državama, posebno o odjeći i glazbi. Rekla je da su ponekad uvečer razgovarali o ratu i miru, a saznala je i da gotovo svi koje je srela u Arteku imaju rođake koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Zaključila je da, ako rat može sve uništiti, najvažnije je nikad ne ratovati.

Samantha Smith sa svojim ocem, okružena djecom i novinarima. Njezin posljednji dan u Arteku bio je i kraj sjednice u kampu. Podsjetila je da su povorke, plesovi, maskare i vatromet bili dio sjajnog spektakla.

Samanthina majka kasnije je rekla da je putovanje u Sovjetski Savez promijenilo njezinu kćer, primijetivši koliko je zrelosti stekla tijekom jednog ljeta. Kasnije je djevojčica napisala da je najvažniji ishod njezina putovanja bilo razumijevanje da ljudi širom svijeta nisu stranci, već susjedi.

Godinu dana nakon Samanthine smrti u avionskoj nesreći, brod za razgledanje i ulica u Arteku dobili su po njoj ime.