'Turski scenario pristupanja EU, moguć za Srbiju'

Izazovi koje je Evropska unija imala po pitanju proširenja prije deset godina i dalje predstavljaju problem, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Eleonora Tafuro Ambrosetti, viša naučna saradnica za Rusiju, Kavkaz i Centralnu Aziju pri Italijanskom Institutu za međunarodne političke studije.

"Tehnički proces po poglavljima djeluje kao da je dizajniran za linearni napredak, što zapravo ne odražava realnost," pojašnjava Tafuro Ambrosetti u razgovoru za RSE tokom GLOBSEC Foruma koji se od 12. do 14. juna održavao u glavnom gradu Češke.

Kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana, "EU nije uspjela zadržati visoko proevropsko raspoloženje i visok optimizam u ključnim zemljama poput Srbije."

Tafuro Ambrosetti koja je, između ostalog i stručnjakinja za Euroaziju i njene regionalne sile Rusiju i Tursku i njihove odnose s EU, kaže i da "naravno da postoji veza između geopolitičke situacije i procesa pristupanja EU."

"Ali ne bi trebala biti previše čvrsta veza jer bi sama važnost procesa trebala biti dovoljna da EU razumije da proces proširenja koristi Uniji, da je čini jačom."

'EU prisiljena da pokaže interes'

RSE: Može li se reći da je proširenje EU doživjelo značajan napredak otkako je Evropska unija pokazala jasan interes nakon početka rata u Ukrajini?

Tafuro Ambrosetti: EU zapravo nije pokazala interes, već je bila na neki način prisiljena da pokaže interes. Ukrajinska kandidatura za pridruživanje EU prethodila je ruskoj invaziji 2022, tako da je to nešto što je već odavno bilo u procesu. Ali prije invazije to se zapravo nije ozbiljno razmatralo.

EU je imala potpisan DCFTA s Ukrajinom i druge programe

Eleonora Tafuro Ambrosetti

u okviru Istočnog partnerstva, ali članstvo zapravo nije bilo na dnevnom redu. Očito je da je invazija sve promijenila.

Da, pristup se promijenio, čak i u vezi sa stavovima pojedinih država članica koje su veoma nevoljke prema proširenju, ali izazovi i dalje ostaju.

Da, postoji više poticaja, ali nema značajnih reformi koje su potrebne kada je riječ o proširenju.

RSE: U zemljama koje traže proširenje?

Tafuro Ambrosetti: Ne, u samom procesu. U slučaju Ukrajine djelovalo se brzo, ali proces i dalje ostaje veoma dugačak.

Postoji razlog zašto je dug, naravno. To je vrlo složen proces. Zemljama je potrebno vrijeme za reforme, a EU treba vrijeme da se prilagodi novim članicama.

Ali, isti izazovi koje smo imali, recimo prije deset godina i dalje predstavljaju problem. Ako Ukrajina postane članica, očekujemo veliki uticaj od nje kao velike zemlje kada je u pitanju mehanizam donošenje odluka u EU. I to je problem.

Proces po poglavljima pokazao se kao prespor i frustrirajući za zemlje kandidate. I to se još uvijek dešava.

Postoji podsticaj i drago mi je što to vidim, ali istovremeno bih voljela da vidim i više napora da se proces proširenja preispita.

RSE: Kako bi se ti napori mogli ostvariti?

Tafuro Ambrosetti: Pa, vrlo je teško reći jer je proces proširenja očigledno vrlo tehničan. Dakle, EU je očigledno napravila određeni napredak u pridobijanju zemalja kandidata kroz određene nagrade, poput bezviznog režima.

I to je vrlo dobrodošlo. Sa druge strane, kada pogledam na primjer zapadnobalkanske zemlje, vidim da, nažalost, EU nije uspjela zadržati raspoloženje koje je vrlo proevropsko i održati visok optimizam u ključnim zemljama poput Srbije.

Ako pogledamo istraživanja, vidimo sve više ljudi razočaranih procesom. Srbija je, naravno, poseban slučaj zbog uloge Rusije i svega ostalog. Ali mislim da je to također dobar primjer kako je EU također propustila da strateški komunicira s građanima i na neki način izgubila bitku za narativ.

Kada je riječ o strateškoj komunikaciji, mislim da EU zaista mora pronaći način da se poboljša. A trenutno se uglavnom bavi provjerom činjenica, reaguje reaktivno. Mora da pređe na drugačiju, proaktivniju komunikacijsku strategiju.

RSE: Bivši austrijski kancelar Sebastian Kurz je zapravo rekao nešto u tom smislu, da više niko ne govori o proširenju jer to nije velika tema, jer ljudi ne znaju da li je to stvarno ili nije, jer djeluje kao proces koji nikada ne završava.

Tafuro Ambrosetti: Da, pa u nekim slučajevima to zaista i jeste proces bez kraja. Pogledajte Tursku.

Nažalost, EU se suočava s ovim dilemama. Ne želim sve kriviti na EU, situacija je zaista vrlo kompleksna.

EU se nalazi u dilemi: s jedne strane mora biti stroga sa zahtjevima jer je to proces koji se temelji na zaslugama. Ne može dopustiti da se neka zemlja koja nije spremna pridruži EU, iako je to već učinila, sjetimo se Rumunije i Bugarske zbog geopolitičkih imperativa.

Ali, generalno je ispravno čekati da zemlja bude spremna. S druge strane, to rizikuje da proces traje vječno, što otuđuje zemlju i što populistički lideri u tim zemljama koriste da krive EU za nedostatak napretka.

Tome treba dodati i zamor od proširenja, koji je stvarnost, kao i nevoljkost koja je i dalje vrlo prisutna u mnogim evropskim prijestolnicama. Tako da je Kurz u pravu. Ne govorimo više o proširenju, govorimo o mogućem članstvu Ukrajine, iako će svi u Briselu priznati da će to potrajati veoma dugo, uprkos brzini procesa.

No, postoji i rizik od procesa sa više brzina, što je očigledno jer različite zemlje imaju različitu brzinu reformi i pristupanja, ali to rizikuje da se temelji više na geopolitičkim okolnostima nego na onome što zemlja zapravo radi kako bi napredovala u procesu.

I naravno, to je slučaj s Ukrajinom i zato su mnogi ljudi na Zapadnom Balkanu frustrirani što Ukrajina toliko napreduje dok njihov zahtjev zapravo stagnira.

RSE: Spomenuli ste Tursku. Turska je kandidat od 90-ih. Da li je scenario Turske moguć i za zemlje Zapadnog Balkana sada ili Ukrajinu?

Tafuro Ambrosetti: Mislim da je posebno za Srbiju to vrlo moguće. Srpski proces je također u zastoju.

Naravno, Srbija nije u tom procesu decenijama kao Turska. Ona je relativno novi kandidat u poređenju s Ankarom, ali vidim iste dinamike. Postoje sličnosti, prije svega autoritarna priroda njihovih vlada, činjenica da imaju vrlo važan politički spor, u slučaju Turske to je Sjeverni Kipar, u slučaju Srbije to je Kosovo.

I u oba slučaja EU je uložila mnogo energije i političkih resursa da riješi probleme, ali u oba slučaja to se nije pokazalo uspješnim.

U slučaju Sjevernog Kipra moram reći da je Turska zaista djelovala u dobroj vjeri i turska Republika Sjeverni Kipar se složila sa referendumom, glasala "da" na referendumu, dok je Republika Kipar glasala "ne". I EU je nagradila Kipar sa članstvom. I to je nešto što se spominje u svakom razgovoru o proširenju u Turskoj.

I to je nešto na što svi upućuju kao na početak krize, ne samo na Kipru, nego između Turske i EU. To je tačka od koje su odnosi krenuli nizbrdo. I to je velika greška.

U slučaju Kosova, EU također pokušava da bude sila dobra i postigla je određeni napredak. Ali situacija nije riješena i nažalost spor se instrumentalizuje i koriste ga nacionalističke i populističke snage u regionu, i to je definitivno nešto što će ugroziti pristupanje Srbije EU.

Dakle, da, vidim taj rizik, i vidim ga posebno za Srbiju.

RSE: Ali da li postoji i pitanje ruskog utjecaja u Srbiji koje će biti faktor u tom procesu?

Tafuro Ambrosetti: Apsolutno da, ali ne bih rekla da Rusija aktivno remeti proces proširenja.

Ona to čini indirektno, naravno, potičući to pomaganjem ljudima poput (Milorada) Dodika. Dodik se sastao s Putinom osam puta od 2022. godine.

Vučić se sastao s njim samo jednom, u maju u Moskvi na paradi povodom Dana pobjede. Ali Dodik se s njim sastao osam puta. To je jednostavno nevjerovatno, od početka invazije na Ukrajinu, osam puta. Moskva očigledno indirektno zapravo pomaže u podsticanju te situacije nestabilnosti u regionu.

Ali rekla bih da Moskva više ubire plodove te situacije nego što direktno djeluje protiv proširenja.

Ne bih sve krivila na Moskvu. Tu su i lokalna rukovodstva koja također koriste Moskvu kao sredstvo u svojim odnosima s EU. Dakle, lokalna rukovodstva nisu samo žrtve ili mete zlonamjernih aktivnosti Moskve. Oni su aktivni akteri, a Moskva, naravno, ubire koristi iz te situacije.

RSE: Od svih zemalja Zapadnog Balkana, Crna Gora i Albanija pokazuju određeni napredak, a ostale su u zastoju kada je riječ o putu ka EU. A sada, sa akterima poput Kine i Rusije, govorimo li o tim zemljama kao o novim geopolitičkim silama u regionu, a ne samo EU?

Tafuro Ambrosetti: Očigledno je da je EU daleko najvažniji ekonomski igrač i politički partner za ove zemlje, i dovoljno je samo pogledati trgovinske statistike.

EU nije uvijek dobra u komunikaciji tih ekonomskih veza i uspjeha, ali konkurencije nema. Rusija je vjerovatno važan energetski partner za neke zemlje na Zapadnom Balkanu, ali opet, ako pogledate uvoz gasa iz Rusije, može se steći dojam da je Rusija energetska supersila, ali ako zatim pogledate energetski miks pojedinačnih zemalja, vidite da se energetski miks većinom sastoji od drugih izvora, a ne od gasa.

Tako da je važno relativizirati i staviti u kontekst uvoz energije iz Rusije, oni nisu toliko važni.

Kina je, naravno, važna zbog infrastrukturnih projekata, zbog investicija. Ali ne bih rekla da Kina direktno remeti proces proširenja. Jer mislim da bi i Kina imala koristi od bliskih veza sa zemljom članicom EU u koju je uložila mnogo novca.

Dakle, u teoriji, Kina bi mogla i da olakša proces jer bi imala koristi od njega. U praksi, tipovi ulaganja koje Kina ima u tim zemljama predstavljaju mnoge probleme za EU, u smislu okolišnih standarda, u smislu dužničke zamke. Praksa je drugačija od teorije i Kina na kraju bude mogući problem za proces proširenja.

Ne želim da govorim o zemljama Zapadnog Balkana kao da su samo žrtve ili mete velikih supersila koje se nadmeću za uticaj. Ne, one su akteri sa sopstvenom voljom i njihovi lideri također koriste te različite aktere s različitim vanjskopolitičkim ciljevima da iz toga izvuku najviše i da vode diverzificiranu vanjsku politiku.

RSE: U koju svrhu?

Tafuro Ambrosetti: U svrhu sticanja najvećih koristi od EU, Kine, Rusije.

To je nešto vrlo uobičajeno u postsovjetskom prostoru. Ako pogledate vanjsku politiku Kazahstana ili Bjelorusije prije 2020. godine, naravno, ruski pravac je uvijek bio vrlo jak, zatim je tu Kina, zatim EU i SAD. I oni su iskorištavali konkurenciju između Zapada i Kine, Zapada i Rusije, da bi imali ovu vrstu višesmjerne vanjske politike i da bi izvukli najviše od svakog partnera.

Naravno, to više ne važi za Bjelorusiju.

RSE: Ali stalno govorimo o političkim i geopolitičkim aspektima. EU kaže da je to proces zasnovan na zaslugama. Ispuniš kriterije, budeš prihvaćen. Ali šta je sada važnije: ispunjavanje kriterija poput vladavine prava, ekonomije ili geopolitička pozicija?

Tafuro Ambrosetti: Mislim da je to delikatna ravnoteža i da EU mora uskladiti sve te razloge.

Ali rekla bih da kriteriji nisu cilj sami po sebi. Kriteriji su sredstvo za postizanje cilja, zar ne? Ispunjavamo kriterije jer time dolazi do značajnog približavanja politika zemalja kandidata politikama EU. Tako da mislim da su važni. Ne želim ih opisivati samo kao tehničke, sterilne komponente procesa. Oni su vrlo važan dio procesa.

Problem je u načinu na koji se postavlja proces od zemlje bi se tražilo da bude skoro na stabilnom putu bez prekida. Jer kad dođe do problema i kada se pauzira proces riskirate frustraciju, stagnaciju procesa, razočaranje javnog mnijenja, instrumentalizaciju procesa od lokalnih lidera. Dakle, mislim da sistem zapravo ne uzima u obzir realnost reformi, koje su vrlo teške i koje idu u ciklusima napretka i nazadovanja.

Ovaj tehnički proces po poglavljima djeluje kao da je dizajniran za linearni napredak, što zapravo ne odražava realnost. I ako me pitate šta bi trebalo učiniti da se to popravi: ne znam. To je vrlo složeno pitanje.

Ali vidim u čemu je problem. Mislim da je to osnovno pitanje.

RSE: Ali Evropi je trebalo da rat dođe na njena vrata da bi promijenila narativ sa jačanja EU na proširenje EU.

Tafuro Ambrosetti: S jedne strane, to je bio okidač. Dakle, EU je otvorila oči i rekla: u redu, dešava se invazija i mi ćemo dati kandidatski status Ukrajini i Moldaviji. Sada je proces zamrznut u Gruziji.

Ali to može djelovati i kao prepreka. Ako razmišljamo samo u geopolitičkim okvirima, onda, ako jednog dana zavlada mir u Ukrajini, taj osjećaj hitnosti nestaje. A mislim da ne bi trebao.

Naravno da postoji veza između geopolitičke situacije i procesa, ali ne bi trebala biti previše čvrsta veza jer bi sama važnost procesa trebala biti dovoljna da EU razumije da proces proširenja koristi Uniji, da je čini jačom, bez obzira na rusku invaziju na Ukrajinu.

RSE: Također se postavlja pitanje kada rat u Ukrajini završi, kakvu Evropu ćemo tada imati? Da li sada vidimo neku vrstu podjele unutar Evrope, onu koja je zapadna i demokratska i onu koja trenutno ide ka desno u srednjoevropskim zemljama?

Tafuro Ambrosetti: Unija je demokratska unija, kao što ste rekli i do određene mjere je prirodno imati različite vlade, različite pokrete i vidjeti različite političke faze. Mislim da su populistički pokreti u Evropi direktan odgovor na smanjenje socijalnih davanja koje se dešava u mnogim evropskim zemljama.

Dakle, s jedne strane, to je fenomen koji ima svoje korijene u Evropi, a ne samo nusproizvod ruskog uplitanja.

Naravno, ako rat u Ukrajini završi, imamo različite scenarije.

Zavisi kako rat završi, pod kojim uvjetima. Da li ćemo imati samo dio Ukrajine, onaj koji sada kontroliše Ukrajina ili cijelu Ukrajinu. Tada bi EU imala veće izazove u smislu obnove jer je većina šteta i ekonomskih potreba koncentrisana u istočnom dijelu zemlje.

Također bi imala problem mogućeg ruskog uplitanja, jer mislim da bi čak i ako jednog dana Rusija službeno napusti zemlju i oslobodi četiri regije plus Krim i dalje zadržala uticaj na tim područjima. Dakle, za EU bi to bio mnogo veći izazov.

Ali onda bi, naravno, imali i Uniju koja bi pronašla svoju misiju u obnovi zemlje, obnovi Ukrajine i stvarno njenom učvršćivanju kao punopravne članice EU. Mislim da je to jedini odgovor koji Evropska unija trenutno može dati Ukrajini.

A ako će evropske populističke snage uticati na taj proces – vjerovatno hoće. Ali mislim da EU trenutno ima snagu i institucije koje su dovoljno nezavisne da uravnoteže te sile.

Naravno, znate, potrebna je jednoglasnost u svakom koraku procesa, tako da su države važne, vlade su važne, ali mislim da EU ima demokratske institucije koje mogu biti protivteža tim populističkim silama.