Za radnike migrante u Rusiji 2013. godina protekla je u strahu za život, osim onih uobičajnih za migrante u svakoj zemlji, kako zaraditi i sastaviti kraj s krajem. RSE je analizirao imigrantsku godinu u Rusiji koja je obilovala i nasiljem I zločinima.
Godinu za nama radnici imigranti u Rusiji pamtiće je kao izuzetno tešku.
Izrazito uzdrmana ekonomija, strah od rastućeg kriminala, a posebno rastućeg nacionalizma, imigrante su smjestili u vrh ruske političke agende.
Godinu su obilježili pozivi na masovne deportacije radnika imigranata, od kojih je većina iz Centralne Azije i Kavkaza, kao i kampanje da se uvedu vize za građane zemlja iz tih regiona koji žele da uđu u Rusiju.
Vremenom je i rast antimigrantskih osjećaja prerastao u nasilje.U jednom od posljednjih slučajeva, rasni sukob koji je izbio u južnom predgrađu Moskve u oktobru okončao se smću nožem izbodenog ruskog mladića nakon svađe sa državljaninom Azerbejdžana.
Mark Galeotti profesor na Univerzitetu New York, je stručnjak za ruske sigurnosne službe i kaže:
“Čini se prilično nesporno da kada loše ekonomske prilike dolaze, i generlno loša vremena, ljudi uvjek traže na koga da svale krivicu.Ironija je takođe, da sa jedne strane, jeftina imigrantska radna snaga bilo da je domaća ili strana, gastarbajteri, su više nego korisni, ali su sa druge strane sve više izloženi omalovažavanju“
U novembarskom istraživanju nezavisnog Lavada centra, rezulatat je pokazao da 65 odsto Rusa želi manje migranata u njihovoj zemlji, a 73% želi da svi koji ilegalno borave u zemlji budu deportovani.
A političari, obje strane, i establišemnt i opozicija uglavnom povlađuju takvim sentimentima svog naroda. Antikorupcijski bloger i eksponirana opziciona figura Andrej Navalni, na primjer, pokušao je da promoviše takozvani “liberalni nacionalizam” koji utiče na povećanje ksenofobičnosti u društvu, ali sad nastoji da ne uvrijedi svoje urbanije simpatizere.
I pored toga što je ova tema veoma aktuelna, ruska politika prema migrantima puna je kontradiktornosti i izuzetno nepodložna promjenama.
S jedne strane vlast zna da strani radnici popunjavaju nedostatak radne snage u sve starijoj ruskoj radnoj populaciji, kao i da bi legalizacija imigranata podigla prijeko potrebne poreske prihode. Ali rastući antimigransti resentiment, slaba postojeća regulativa i sjenka nad ekonomijom koja zavisi od jeftine radne snage koju čine imigranti, utiču na održavanje “statusa quo”.
Prije skoro dvije godine, u govoru iz januara 2012, predsjednik Vladimir Putin pozvao je, na kako je rekao,”više civilizovanu politiku” koja bi uključila registraciju strane radne snage u namjeri da reguliše priliv radnika migranata i zaštiti ih od eksploatacije i korupcije.
I pored Putivog apela, malo toga je urađeno da se reformiše postojeća politika prema imigrantima. Muhamed Majumder, predsjednik Ruske federacije imigranta kaže da većina od oko 90 posto od, procijenjuje se, 10 miliona radnika imigranata u Rusiji borave ilegalno.
Ovo samo ostavlja prostor da imigranti budu veoma ranjivi za zlostavljanje, ucjene I nasilje, ali tako ih gurajući u ekonomsku sjenku, hrane javnu percepciju da su imigranti ukorijenjeni u kriminalu.
Čak i legalani imigranti kažu da su izloženi ekploataciji. Bek Tahirov, 39-ogodišnji etnički Uzbek doselio se u Rusiju 2004, i počeo da radi ilegalno u jednom skladištu. U međuvremenu je legalizovao svoj boravak i čak zatražio rusko državljanstvo.
“Svake godine postaje sve teže. Ranije je bilo lako naći posao. Nijesi trebao nikakva dokumenta, ništa. Ali danas ti traže da popuniš sva moguća dokumenta i onda odlučuju da li da ih odbace kao i sva druga.Tako mnogo je prevara svugdje.”
I dok se sva nagomilana pitanja množe, etničko nasilje je poraslo i postalo gotovo svakodnevica, često je upereno ne samo protiv stranih radnika u Rusiji već i protiv građana Rusije iz sjevernog Kavkaza koje ne rijetko u javnom diskursu tretiraju kao imigrante.
U južnom ruskom gradu Pugačjov veći zločin se dogodio u julu 2013. nakon što je s posla otpušteni padobranac izboden na smrti u tuči u baru, a to je navodno učinio jedan čečenski tinejdžer. Lokalano stanovništvo je jurnulo na čečensko naselje, pokušavajući da do temlja unište kafe, blokiraju glavni autoput i zahtijevaju da se Čečeni protjeraju.
U avgustu, nakon napada dva pijačna dobavljača iz Dagestana na moskovskog policajca, vlasti su okružile oko 1.400 imigranstkih radnika zatvarajući na stotine njih u vreli šatorski kamp.
Poslijednji od ovih incidenta dogodio se u Moskvi u južnom predgrađu Birjuljovo district, u oktobru, kada je mladi Rus izboden nožem do smrti, a navodno da je počinilac jedan azerbejdžanski radnik imigrant. U najgorem nasilju u glavnom ruskom gradu posljednjih godina, nacionalisti su prevrtali automobile, lomili prozore i provalili u skladište povrća tražeći imigrante.
Ruska policija odgovorila je sljedećeg dana okružujući oko 1.200 stranih radnika u jednom skladištu, a druge su smjestili u blizini mjesta na kojima su zaposleni.
No uprkos ovakvom stanju, bez naznaka da bi se nešto uskoro moglo promijeniti, mnogi imigranti kažu da nemaju namjeru da odu.
Mirzo Kurbonov je 22- godišnji immigrant iz Tadžikistana:
“Da budem iskren, želim da nađem nekakv izlaz iz ove situacije.U Tadžikistanu je isto, čak i gore.Vidim nepravdu i korupciju svugdje. Šta sam imao u Tadžikistanu , nema posla niti blagostanja”, kaže ovaj mladić, koji je zbog neophodnosti da radi da bi preživio odlučio da ostane u Rusiju u kojoj su imigranti sve izložniji pritiscima svake vrste.
Godinu za nama radnici imigranti u Rusiji pamtiće je kao izuzetno tešku.
Izrazito uzdrmana ekonomija, strah od rastućeg kriminala, a posebno rastućeg nacionalizma, imigrante su smjestili u vrh ruske političke agende.
Godinu su obilježili pozivi na masovne deportacije radnika imigranata, od kojih je većina iz Centralne Azije i Kavkaza, kao i kampanje da se uvedu vize za građane zemlja iz tih regiona koji žele da uđu u Rusiju.
Vremenom je i rast antimigrantskih osjećaja prerastao u nasilje.U jednom od posljednjih slučajeva, rasni sukob koji je izbio u južnom predgrađu Moskve u oktobru okončao se smću nožem izbodenog ruskog mladića nakon svađe sa državljaninom Azerbejdžana.
Mark Galeotti profesor na Univerzitetu New York, je stručnjak za ruske sigurnosne službe i kaže:
“Čini se prilično nesporno da kada loše ekonomske prilike dolaze, i generlno loša vremena, ljudi uvjek traže na koga da svale krivicu.Ironija je takođe, da sa jedne strane, jeftina imigrantska radna snaga bilo da je domaća ili strana, gastarbajteri, su više nego korisni, ali su sa druge strane sve više izloženi omalovažavanju“
U novembarskom istraživanju nezavisnog Lavada centra, rezulatat je pokazao da 65 odsto Rusa želi manje migranata u njihovoj zemlji, a 73% želi da svi koji ilegalno borave u zemlji budu deportovani.
A političari, obje strane, i establišemnt i opozicija uglavnom povlađuju takvim sentimentima svog naroda. Antikorupcijski bloger i eksponirana opziciona figura Andrej Navalni, na primjer, pokušao je da promoviše takozvani “liberalni nacionalizam” koji utiče na povećanje ksenofobičnosti u društvu, ali sad nastoji da ne uvrijedi svoje urbanije simpatizere.
I pored toga što je ova tema veoma aktuelna, ruska politika prema migrantima puna je kontradiktornosti i izuzetno nepodložna promjenama.
S jedne strane vlast zna da strani radnici popunjavaju nedostatak radne snage u sve starijoj ruskoj radnoj populaciji, kao i da bi legalizacija imigranata podigla prijeko potrebne poreske prihode. Ali rastući antimigransti resentiment, slaba postojeća regulativa i sjenka nad ekonomijom koja zavisi od jeftine radne snage koju čine imigranti, utiču na održavanje “statusa quo”.
Prije skoro dvije godine, u govoru iz januara 2012, predsjednik Vladimir Putin pozvao je, na kako je rekao,”više civilizovanu politiku” koja bi uključila registraciju strane radne snage u namjeri da reguliše priliv radnika migranata i zaštiti ih od eksploatacije i korupcije.
I pored Putivog apela, malo toga je urađeno da se reformiše postojeća politika prema imigrantima. Muhamed Majumder, predsjednik Ruske federacije imigranta kaže da većina od oko 90 posto od, procijenjuje se, 10 miliona radnika imigranata u Rusiji borave ilegalno.
Ovo samo ostavlja prostor da imigranti budu veoma ranjivi za zlostavljanje, ucjene I nasilje, ali tako ih gurajući u ekonomsku sjenku, hrane javnu percepciju da su imigranti ukorijenjeni u kriminalu.
Čak i legalani imigranti kažu da su izloženi ekploataciji. Bek Tahirov, 39-ogodišnji etnički Uzbek doselio se u Rusiju 2004, i počeo da radi ilegalno u jednom skladištu. U međuvremenu je legalizovao svoj boravak i čak zatražio rusko državljanstvo.
“Svake godine postaje sve teže. Ranije je bilo lako naći posao. Nijesi trebao nikakva dokumenta, ništa. Ali danas ti traže da popuniš sva moguća dokumenta i onda odlučuju da li da ih odbace kao i sva druga.Tako mnogo je prevara svugdje.”
I dok se sva nagomilana pitanja množe, etničko nasilje je poraslo i postalo gotovo svakodnevica, često je upereno ne samo protiv stranih radnika u Rusiji već i protiv građana Rusije iz sjevernog Kavkaza koje ne rijetko u javnom diskursu tretiraju kao imigrante.
U južnom ruskom gradu Pugačjov veći zločin se dogodio u julu 2013. nakon što je s posla otpušteni padobranac izboden na smrti u tuči u baru, a to je navodno učinio jedan čečenski tinejdžer. Lokalano stanovništvo je jurnulo na čečensko naselje, pokušavajući da do temlja unište kafe, blokiraju glavni autoput i zahtijevaju da se Čečeni protjeraju.
U avgustu, nakon napada dva pijačna dobavljača iz Dagestana na moskovskog policajca, vlasti su okružile oko 1.400 imigranstkih radnika zatvarajući na stotine njih u vreli šatorski kamp.
Poslijednji od ovih incidenta dogodio se u Moskvi u južnom predgrađu Birjuljovo district, u oktobru, kada je mladi Rus izboden nožem do smrti, a navodno da je počinilac jedan azerbejdžanski radnik imigrant. U najgorem nasilju u glavnom ruskom gradu posljednjih godina, nacionalisti su prevrtali automobile, lomili prozore i provalili u skladište povrća tražeći imigrante.
Ruska policija odgovorila je sljedećeg dana okružujući oko 1.200 stranih radnika u jednom skladištu, a druge su smjestili u blizini mjesta na kojima su zaposleni.
No uprkos ovakvom stanju, bez naznaka da bi se nešto uskoro moglo promijeniti, mnogi imigranti kažu da nemaju namjeru da odu.
Mirzo Kurbonov je 22- godišnji immigrant iz Tadžikistana:
“Da budem iskren, želim da nađem nekakv izlaz iz ove situacije.U Tadžikistanu je isto, čak i gore.Vidim nepravdu i korupciju svugdje. Šta sam imao u Tadžikistanu , nema posla niti blagostanja”, kaže ovaj mladić, koji je zbog neophodnosti da radi da bi preživio odlučio da ostane u Rusiju u kojoj su imigranti sve izložniji pritiscima svake vrste.