Turska je uspela da poslednjim sporazumima sa Rusijom i Evropskom unijom postane najveće svetskog energetsko čvorište
To joj omogućava da vodi multipolarnu spoljnu politiku. Međutim, to ne znači automatski da Ankara okreće leđa Zapadu, kako su često skloni da u Vašingtonu i Briselu to tumače.
Turska je sredinom jula potpisala sporazum o prolasku evropskog gasovoda Nabuko preko njene teritorije, potom sa Rusijom kojim se omogućava tranzit konkurentskog Južnog toka. Istovremeno, Ankara je dogovorila aranžmane sa Katarom o isporukama tečnog gasa i mogućoj gradnji gasovoda, sa Azerbejdžanom o snabdevanju gasa za njegovu enklavu u Jermeniji Nahičevan, i na kraju ugovor o uvozu gasa iz Sirije.
Ta mreža sporazuma koje je Turska sklopila u poslednje vreme nije iznenađenje imajući u vidu njen geografski položaj. Naime, ona je okružena Rusijom koja je najveći izvoznik gasa, zatim Kaspijskom regijom, Iranom Irakom, Golfskim zalivom, Egiptom i Evropskom unijom kao jednim od najvećih svetskih tržišta. Stoga je prirodno što je turska regija Anatolija postala raskršće za različite gasovode. Ankara gleda na to u širem kontekstu, tačnije kao na mogućnost da vodi balansiranu multipolarnu spoljnu politiku.
Njeni partneri u Briselu i ostalim evropskim prestonicama ne gledaju, međutim, na isti način na takvu poziciju Turske. Za evropske lidere, Turska je alternativni energetski koridor za dopremanje energije iz Kaspijskog regiona, arterija koja treba da poveže evropske potrošače sa proizvođačima u Azerbejdžanu i Turkmenistanu, što omogućava smanjivanje zavisnosti EU od problematičnog snabdevanja energentima iz Rusije. Dakle, evropska energetska politika još ne uzima u obzir opciju istinskog partnerstva sa Turskom imajući u vidu njen ogromni potencijal kao svetskog energetskog čvorišta, već se fokusira isključivo na njenu poziciju kao zemlje između EU i Kaspijskog regiona.
Aleksandros Petersen, pomoćnik direktora evroazijskog centra za energiju pri Atlantskom centru u Vašingtonu, smatra da taj limitirani pristup često rezultira neusaglašenošću politika Ankare i Brisela, odnosno podozrivosti u pojedinim evropskim prestonicama prema aspiracijama Turske, pre svega francuskog predsednika Nikolasa Sarkozija i nemačke kancelarke Angele Merkel, koji joj umesto punopravnog članstva u EU nude takozvano privilegovano partnerstvo.
Takvo gledanje na ulogu Turske doprinosi jačanju uverenja na Zapadu o „gubitku Turske“. Sporazum Ankare sa Moskvom o prolasku Južnog toka preko njene teritorije u Briselu i Vašingtonu se doživljava kao podrivanje zapadnog gasovoda Nabuko. Na bliske odnose turskog premijera Redžepa Tajip Erdogana sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom na Zapadu se gleda sa podozrenjem.
Na taj način Zapad ignoriše globalniju sliku, tačnije da je Turska toliko zavisna od ruskog gasa i može reći da je iznenađenje da je ona još uvek uopšte otvorena za zapadne energetske projekte. Osporavanje Turskoj pravo da vodi multipolarnu spoljnu politiku znači da Zapad podrazumeva da je ona deo njegovog kluba i svaki njen iskorak se doživljava kao gubitak za ovaj blok.
To limitira zapadne lidere da u potpunosti uzmu u obzir globalniju sliku o turskoj energetskoj politici i nosi rizik od toga da Brisel i Vašington budu zatečeni predstoječim sporazumima o izvozu struje iz Jermenije u Tursku, zatim dominacijom Rusije u nuklearnom sektoru Turske. Naslov ’najveće svetsko energetsko čvorište’ nema samo za cilj ’busanje u prsa’ u Turskoj, već i da podstakne promenu razmišljanja u Evropi i SAD.
Turska je sredinom jula potpisala sporazum o prolasku evropskog gasovoda Nabuko preko njene teritorije, potom sa Rusijom kojim se omogućava tranzit konkurentskog Južnog toka. Istovremeno, Ankara je dogovorila aranžmane sa Katarom o isporukama tečnog gasa i mogućoj gradnji gasovoda, sa Azerbejdžanom o snabdevanju gasa za njegovu enklavu u Jermeniji Nahičevan, i na kraju ugovor o uvozu gasa iz Sirije.
Ta mreža sporazuma koje je Turska sklopila u poslednje vreme nije iznenađenje imajući u vidu njen geografski položaj. Naime, ona je okružena Rusijom koja je najveći izvoznik gasa, zatim Kaspijskom regijom, Iranom Irakom, Golfskim zalivom, Egiptom i Evropskom unijom kao jednim od najvećih svetskih tržišta. Stoga je prirodno što je turska regija Anatolija postala raskršće za različite gasovode. Ankara gleda na to u širem kontekstu, tačnije kao na mogućnost da vodi balansiranu multipolarnu spoljnu politiku.
Njeni partneri u Briselu i ostalim evropskim prestonicama ne gledaju, međutim, na isti način na takvu poziciju Turske. Za evropske lidere, Turska je alternativni energetski koridor za dopremanje energije iz Kaspijskog regiona, arterija koja treba da poveže evropske potrošače sa proizvođačima u Azerbejdžanu i Turkmenistanu, što omogućava smanjivanje zavisnosti EU od problematičnog snabdevanja energentima iz Rusije. Dakle, evropska energetska politika još ne uzima u obzir opciju istinskog partnerstva sa Turskom imajući u vidu njen ogromni potencijal kao svetskog energetskog čvorišta, već se fokusira isključivo na njenu poziciju kao zemlje između EU i Kaspijskog regiona.
Aleksandros Petersen, pomoćnik direktora evroazijskog centra za energiju pri Atlantskom centru u Vašingtonu, smatra da taj limitirani pristup često rezultira neusaglašenošću politika Ankare i Brisela, odnosno podozrivosti u pojedinim evropskim prestonicama prema aspiracijama Turske, pre svega francuskog predsednika Nikolasa Sarkozija i nemačke kancelarke Angele Merkel, koji joj umesto punopravnog članstva u EU nude takozvano privilegovano partnerstvo.
Sporazum Ankare sa Moskvom o prolasku Južnog toka preko njene teritorije u Briselu i Vašingtonu se doživljava kao podrivanje zapadnog gasovoda Nabuko.
Takvo gledanje na ulogu Turske doprinosi jačanju uverenja na Zapadu o „gubitku Turske“. Sporazum Ankare sa Moskvom o prolasku Južnog toka preko njene teritorije u Briselu i Vašingtonu se doživljava kao podrivanje zapadnog gasovoda Nabuko. Na bliske odnose turskog premijera Redžepa Tajip Erdogana sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom na Zapadu se gleda sa podozrenjem.
Na taj način Zapad ignoriše globalniju sliku, tačnije da je Turska toliko zavisna od ruskog gasa i može reći da je iznenađenje da je ona još uvek uopšte otvorena za zapadne energetske projekte. Osporavanje Turskoj pravo da vodi multipolarnu spoljnu politiku znači da Zapad podrazumeva da je ona deo njegovog kluba i svaki njen iskorak se doživljava kao gubitak za ovaj blok.
To limitira zapadne lidere da u potpunosti uzmu u obzir globalniju sliku o turskoj energetskoj politici i nosi rizik od toga da Brisel i Vašington budu zatečeni predstoječim sporazumima o izvozu struje iz Jermenije u Tursku, zatim dominacijom Rusije u nuklearnom sektoru Turske. Naslov ’najveće svetsko energetsko čvorište’ nema samo za cilj ’busanje u prsa’ u Turskoj, već i da podstakne promenu razmišljanja u Evropi i SAD.