"Molila sam da me ne vode na operaciju. Govorila sam da svakako neću i ne mogu više imati djece. Ali sam ipak morala biti sterilizirana."
Priča Kalbinur Sidik, učiteljice kineskog jezika iz grada Urumči u kineskoj regiji Xinjiang.
Govori o proceduri koju su prošle hiljade ujgurskih žena i djevojaka koje su bile zatočene ili su, kao Kalbinur bile primorane raditi u kampovima za ovu muslimansku manjinu u Kini.
Vjeruje se da je oko milion Ujgura zatočeno u posljednjih nekoliko godina. Kineska vlada to pravda "borbom protiv radikalizacije" i opisuje kao "kampove za preodgoj".
"Nekim djevojkama davali su tablete koje su dovodile do naglog i trajnog prestanka menstruacije. Mene su odveli u bolnicu i podvrgnuli me zahvatu trajne sterilizacije", ispričala je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Kalbinur tokom posjete Sarajevu, gdje je govorila na ujgurskoj konferenciji koja je za cilj imala sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici, na 30. godišnjicu, i skretanje pažnje na "genocid nad Ujgurima u Istočnom Turkestanu" (ujgurski naziv za regiju Xinjiang).
Upravo je Bosna i Hercegovina "prvi pečat" u pasošu koji je Kalbinur dobila u Nizozemskoj.
Učiteljica u logoru
Kalbinur je radila kao učiteljica kineskog u osnovnoj školi u Urumčiju, gdje je i završila fakultet.
Sve dok jednog dana u februaru 2017. godine nije pozvana u zgradu u općinski ured. Tamo joj je, kako kaže, partijski sekretar rekao da će joj biti dodijeljena nova pozicija – da će podučavati nepismene ljude.
"Dobili smo papire da potpišemo. Nismo ih mogli ni pročitati", kaže ova žena, svjedokinja logora za Ujgure.
Nakon što su potpisali papire, sekretar joj je rekao da sve mora držati u tajnosti.
Kaže posebno se obratio njoj: "Učiteljice Ka, vi imate kćerku u Nizozemskoj, zar ne? Znate, Kina i Nizozemska su vrlo bliske, mi možemo vašu kćerku vratiti."
"Tako me ucijenio odmah na početku", prisjeća se Kalbinur.
Tada je dobila i kontakt jednog kineskog policajca čiji je zadatak bio da je odvozi i dovozi na njeno novo radno mjesto.
Kalbinur je radila u dva kampa. Najprije u kampu za muškarce. Kaže da je tamo vidjela poniženja i mučenja.
"Ljudi su zavezani prisiljeni da pužu da bi ušli u 'učionice'. Patili su na svaki način. Nekad bih čula u učionici vrisku i zapomaganja iz drugih prostorija", prisjeća se.
Kaže da su svi bili Ujguri iz različitih dijelova regije.
"Dolazili su iz svih gradova Istočnog Turkestana – iz svih mjesta. Nisu to bili samo vjerski učenjaci ili imami, nego ljudi iz svih slojeva društva: profesori, akademici, biznismeni, filantropi, doktori nauka, pa čak i oni koji su studirali u inozemstvu", kaže Kalbinur.
"Ti ljudi nisu imali nikakvu potrebu za dodatnim obrazovanjem – većina ih je bila visoko obrazovana. Njihov jedini 'zločin' bio je to što su Ujguri."
Sterilizacija u logorima za žene i brijanje glava
Poslije šest mjeseci u kampu za muškarce, Kalbinur je premještena u ženski kamp. Bio je to, kaže, novi kamp, a u njemu su bile žene od 14 do 40 godina.
"Sve su bile prisilno sterilizirane. Davali su im nepoznate tablete nakon kojih su prestajale menstruacije. Čak i djevojke koje nisu bile udate bile su prisilno sterilizirane", prisjeća se.
Posebno pamti da je jednog dana vidjela jednu djevojku na nosilima.
"Bila je kao mrtva, tako je izgledalo. Imala je najviše 19 godina. Mislim da je to bilo od svih tableta koje su morale piti. Tijelo to više nije moglo izdržati", kaže Kalbinur.
Dodaje da su Ujgurke posebno ponosne na svoju dugu kosu.
"Ali u kampu su starijim ženama potpuno brijali glave", kaže.
"Bilo je mnogo drugih stvari, ali ovo su najgore i najvidljivije."
Trauma dovela do bolesti
Na pitanje kako je njen život izgledao dok je radila u kampu, Kalbinur kaže – to nije život.
"Kako provesti vrijeme s porodicom, a da pred očima stalno nemate ono što vidite tokom dana?", pita se.
U kampovima je provela oko devet mjeseci, šest u muškom i tri u ženskom, sve dok se nije razboljela.
Kaže da joj krvarenje nije prestajalo, imala je stalne bolove i zbog psihičkog pritiska srušila se i završila u bolnici.
Tada su je kineske vlasti prisilno poslale u penziju – iako je za penziju trebalo imati najmanje 30 godina radnog staža, nju su nakon 28 godina natjerali da se povuče, uz obrazloženje da više ne može obavljati svoje dužnosti.
"Na kraju su me i sterilizirali", govori.
"Nisam bila primorana da pijem tablete kao ostale, ali su me operisali."
Kada je otišla u ured za planiranje porodice, pokušala ih je moliti da je poštede operacije, da ne planira više imati djecu.
Ali nisu joj povjerovali.
"Na kraju su rekli: moraš na operaciju. I otišla sam u bolnicu. Učinjeno je trajno – zatvorili su mi jajovode. To se ne može poništiti."
Kalbinur kaže da je ovo ostavilo trajnu posljedicu na njenu psihu, te da osjećaj prisile i nemoći nosi i danas sa sobom.
Kako je uspjela napustiti Kinu?
Za Ujgure i druge muslimanske manjine iz Kine skoro je nemoguće napustiti zemlju.
Kalbinur kaže da joj je pomoglo jedino to što je po etničkoj pripadnosti Uzbekistanka, a ne Ujgurka.
"Mi u Istočnom Turkestanu imamo i Uzbekistance. Ja sam Uzbek, ali moj muž je Ujgur. Zbog toga je njemu odmah rečeno da o putovanju van zemlje ne može ni sanjati. Mene su, ipak, pustili da podnesem zahtjev."
Kaže da je njena kćerka živjela u Nizozemskoj i da se 2018. godine udala, ali ona nije smjela otputovati na vjenčanje.
U januaru 2019. stigao joj je novi poziv od kćerke, i tada je otišla u policijsku stanicu s pozivnim pismom kako bi predala zahtjev za pasoš.
"Rekli su mi – ti si Uzbek, možemo razmotriti. Mužu su rekli grubo: ti si Ujgur, izađi napolje, nikad nećeš dobiti pasoš."
Procedura je trajala devet mjeseci i 15 dana, kaže Kalbinur. Bilo je iscrpljujuće i mučno.
Kaže da je pomoglo to što je njen stariji brat radio više od 40 godina u državnoj službi Kine i imao određene veze.
"Ali, najvažnije je bilo to što sam Uzbek. Da sam Ujgurka, nikad ne bih izašla."
U Pekingu je na vizu čekala 24 dana. Čim je dobila, otišla je u Nizozemsku.
Tamo je primala penziju još nekoliko mjeseci, sve dok nije počela javno govoriti o onom čemu je svjedočila.
Ubrzo, uslijedila je, kako kaže Kalbinur, i transnacionalna represija kineskih vlasti, jer je govorila o represiji i kampovima.
Policija ju je kontaktirala preko WeChata, kineske društvene mreže i na razgovor su doveli njenog muža.
"Rekli su mi: nemoj to da radiš. Ako nas poslušaš, pomoći ćemo tvom mužu da izađe iz zemlje, ili se ti možeš vratiti, pa ćete opet biti zajedno."
Ali ona je odbila: "Radite šta hoćete. Ja neću šutjeti. To sam rekla".
Za RSE je ispričala da je ubrzo njen muž natjeran da je se odrekne, odnosno da se razvede od nje, i da sad nema kontakt s njim.
Pasoš Nizozemske i život blizu mora
Danas Kalbinur živi miran život u kući na plaži. Kaže da je jako sretna, dok pokazuje svoju unuku na mobitelu.
Dobila je pasoš Nizozemske, a njeno prvo putovanje je, upravo, dolazak u BiH, u Sarajevo. Kaže, zbog toga je jako sretna.
"Hvala Allahu, najprije, a onda hvala Nizozemskoj što sad imam normalan život blizu svoje kćerke", kaže Kalbinur.