Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li se sukob između Beograda i Prištine pretvorio u zamrznuti konflikt. Sagovornici su bili dva politička analitičara - Agon Maliqi iz Prištine i Ognjen Gogić iz Beograda.
Bilo je reči o tome zašto je pao u zaborav francusko-nemački plan, odnosno Ohridski sporazum, o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine u koji je Brisel polagao tolike nade, kakav je odnos Beograda, a kakav Prištine prema Ohridskom sporazumu, zašto nema nikakvih kontakata između Beograda i Prištine i da li je na zamrzavanje odnosa uticala činjenica što su studentski i građanski protesti značajno oslabili Vučićevu vlast i što Kosovo ni osam meseci nakon izbora nije formiralo vladu.
Razgovaralo se i o tome šta je u ovom trenutku najveća prepeka u odnosima između Beograda i Prištine, kako vlasti u Srbiji i na Kosovu koriste Zajednicu opština sa srpskom većinom kao monetu za potkusurivanje u međusobnom prepucavanju, kao o tome želi li Brisel oživeti Ohridski sporazum ili je on definitivno mrtav.
Omer Karabeg: Francusko-nemački plan, odnosno Ohridski sporazum, o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, koji se pojavio početkom 2023. godine, dugo je važio kao putokaz za rešenje kosovskog problema. Danas ga retko ko pominje. Zašto?
Agon Maliqi: Prvenstveno zbog toga što ni na Kosovu, ni u Srbiji nemamo lidere koji su u poziciji da se bave implementacijom tog sporazuma. Na Kosovu skoro godinu dana nema legitimne vlade, a u Srbiji je politička kriza takva da Vučić nije u stanju da se bavi tim sporazumom. A i na Zapadu je bilo mnogo političkih promena u najvažnijim zemljama i u evropskim institucijama. Tako da mislim da je do ovog zastoja došlo zbog svega toga.
Čitajte: Kako izgleda Srbija godinu dana nakon nesreće u Novom Sadu?Ognjen Gogić: Taj sporazum je mrtvorođenče. Već prvih nedelja i meseci nakon što je donet videlo se da ne postoji volja da se na njemu radi. Evropska unija, kao kreator tog sporazuma, nije podsticala Beograd i Prištinu da ispunjavaju preuzete obaveze. Nije mi jasno zašto je Brisel uopšte forsirao taj sporazum kada su postojali vrlo jasni pokazatelji da ne postoji dovoljno volje da se radi na njegovom sprovođenju. Podsetio bih da su u jesen 2022, kada je taj sporazuma dogovaran iza zatvorenih vrata, Srbi napustili institucije na severu Kosova.
S obzirom da je tim potezom srpska strana prekršila Briselski sporazuma iz 2013, jasno je bilo da ne želi da prihvati neke nove obaveze. Zvaničnici Evropske unije su se ponašali kao da taj problem ne postoji tako da od početka taj sporazum nije imao šanse da uspe.
Toksična tema
Omer Karabeg: Kakav je danas odnos Prištine prema Ohridskom sporazumu? Da li u Prištini iko govori o njemu?
Agon Maliqi: Ne. Mislim da je to kao neka tabu tema. Vlada Albina Kurtija, koja je nelegitimna, radije o njemu ne govori. A i kad ga pomenu, kažu da ga Srbija nije potpisala i zbog toga ne vide nikakav razlog da Kosovo sprovede svoj deo tog sporazuma. Pri tome se misli na Asocijaciju opština sa srpskom većinom. Ta tema je vrlo toksična i o njoj se trenutno ne priča, čak je ne pominju ni opozicione partije.
Kao da se čeka da rešenje dođe izvana - ako ne od evropskih lidera, onda od SAD. Ali, čini mi se da je to čekanje uzaludno jer je prioritet Zapada da se na Balkanu ne pogoršava bezbednosna situacija i nemaju vremena da se bave dijalogom Prištine i Beograda.
Čitajte: Sorensen razgovarao sa kosovskim liderima o sprovođenju Ohridskog sporazumaOmer Karabeg: Kakav je odnos Beograda prema Ohridskom sporazumu?
Ognjen Gogić: On je takoreći nepostojeći. Predsednik Vučić je od početka bežao od tog sporazuma kao đavo od krsta, izbegao je da ga potpiše, osporavao je da je on uopšte prihvaćen. Vlast u Beogradu smatra da taj sporazum potencijalno uvodi Kosovo u međunarodne organizacije i dovodi do novih priznanja Kosova. Formalno je prihvatila Ohridski sporazum da bi ispunila zahtev Evropske unije, a onda je sve činila da ga obesmisli i pošalje poruku da ne stoji iza tog sporazuma.
Danas o tom sporazumu niko više ne govori, a i Kosovo se sve manje pominje jer predstavnicima vlasti ne može da posluži da skrenu pažnju javnosti sa unutrašnje krize. Kosovo se potpuno izgubilo u javnom diskursu jer više ne može da služi vlastima za nacionalističku homogenizaciju birača kao što je to bio slučaj proteklih godina.
Omer Karabeg: Dok je bio aktuelan Ohridski sporazum predstavnici Srbije i Kosova su komunicirali na sastancima u Briselu. Ima li danas ikakve komunikacije između Beograda i Prištine?
Agon Maliqi: Prethodnih meseci bilo je nekakvih sastanaka u Briselu kojima je sa kosovske strane prisustvovao vicepremijer Besnik Bislimi. Ali njegovo prisustvo je bilo problematično jer je sadašnja vlada tehnička i nema mandat za bilo kakve pregovore. To je bila komunikacija preko posrednika u Briselu, a komunikacije sa Beogradom nema, a nije je bilo ni ranijih godina jer su odnosi između dve vlade na najnižem nivou.
Ognjen Gogić: Koliko je meni poznato u kriznim situacijama postoji neka vrsta komunikacije ispod površine, ali ona nije takva da može da unapredi odnose i reši probleme. Ima mnogo poteza koji vode ka zaoštravanju odnosa tako da možemo reči da se strane uglavnom gledaju, da tako kažem, preko nišana.
Kurtijeva Treća Republika
Omer Karabeg: Da li je do zamrzavanja odnosa između Beograda i Prištine došlo i zbog toga što je studentski i građanski pokret oslabio Vučićevu vlast, a Kosovo nakon izbora u februaru ove godine još nije formiralo vladu?
Ognjen Gogić: I Srbija i Kosovo su u velikim krizama koje pitanje dijaloga i međusobnih odnosa stavljaju u drugi plan. U Srbiji je u toku velika pobuna građana koju predvode studenti. Ta pobuna, koja traje već godinu dana, potpuno je delegitimisala vlast i dovela je u defanzivu. Vlast je u početku pokušavala da skrene pažnja na položaj Srba na Kosovu ne bi li dezavuisala studentski pokret, ali joj to nije uspelo.
Što se tiče Kosova, tamo je duboka kriza jer albanska politička elita ne uspeva da konstituiše institucije. To je za Kosovo mnogo važniji problem od odnosa sa Beogradom, a pritom sa kosovske strane ne postoji legitiman pregovarač jer je vlada u tehničkom mandatu. Obe krize su toliko dramatične da je njihovo rešavanje mnogo važnije od međusobnih odnosa Beograda i Prištine.
Čitajte: Kupchan: Nagomilano nezadovoljstvo SAD-a Kurtijem dovelo je do suspenzije dijalogaAgon Maliqi: Dosadašnji premijer Albin Kurti protiv je procesa dijaloga. On misli da se na drugačiji način, van dijaloga, mogu da rešavaju stvari i njegov politički kurs ide u tom pravcu. On je već počeo da priča o Trećoj Republici koja bi bila ne samo izvan briselskog dijaloga, nego i Ahtisarijevog plana.
Kurti misli da se pitanje prava Srba na Kosovu može rešiti van briselskog dijaloga. S druge strane, opozicija veruje da Kosovo to ne može da uradi bez koordinacije sa Zapadom i da to pitanje treba da se reši u dogovoru sa Zapadom. Ova dva suprodstavljena stava su uzrok krize i zato nema pomaka u dijalogu sa Srbijom.
Ognjen Gogić: Gospodin Maliqi je pomenuo da su na Kosovu dovedeni u pitanje ne smo briselski dijalog i njegove tekovine već i Ahtisarijev plan. Albin Kurti svojim potezima pokušava da naruši konsensus koji je postojao među albanskim političkim elitama da se Ahtisarijev plan prihvati kao osnov za izgradnju novog kosovskog poretka. Time on na neki način dovodi u pitanje ustavnopravni poredak na Kosovu, pa onda i briselski dijalog i ono što je iz njega proisteklo.
Mislim da Evropska unija treba da više podrži snage na Kosovu koje se bore za poštovanje ustavnog poretka. To je donekle prepoznala američka administracija s obzirom da je, kada je obustavila strateški dijalog sa Kosovom, kao jedan od razloga navela to što se ne poštuje Ustavni sud i Ustav Kosova.
Ognjen GogiĆ: Ukoliko Srbija i Kosovo - ne u istoj meri, ne izjednačavam ih - klize prema nedemokratskom načinu upravljanja, ne možemo da očekujemo da budu konstruktivni u međusobnim odnosima.
Propuštena šansa
Omer Karabeg: Kakav je trenutno odnos Brisela prema problemu Kosova?
Ognjen Gogić: Ne bi se reklo da je Brisel nešto preterano zainteresovan i da mu je taj problem visoko na agendi verovatno zbog toga što su sporazumi iz Brisela i Ohrida doživeli krah. Ali glavni razlog su mnogo ozbiljnije bezbednosne pretnje po Evropu - ruska agresija na Ukrajinu i eskalacije oružanih sukoba na Bliskom istoku.
U međuvremenu je došlo do nove orijentacije Evropske komisije koja je shvatila da je važno da radi na integraciji Zapadnog Balkana u Evropsku uniju jer je to jedan od načina da se čuva šira evropska bezbednost.
Zbog toga je Brisel sve otvoreniji za prijem zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Tu šansu su prepoznale neke zemlje regiona - u prvom redu Albanija, a onda i Crna Gora i Makedonija. Ali Srbija i Kosovo, nažalost, nisu. Srbija i Kosovo su uz Bosnu i Hercegovinu na začelju pristupnog procesa i ne koriste šansu koja im se ukazala. Ali ni Evropska unija nema štap i šargarepu kojim bi uticala kako na rešavanje unutrašnjih kriza u Srbiji i na Kosovu - tako i na krizu u njihovim međusobnim odnosima.
Agon Maliqi: Mislim da je prijem zemalja Zapadnog Balkana sada prioritet Evropske unije. Time se vrlo intenzivno bavi Marta Kos, evropska komesarka za proširenje, dok Kaji Kalas, visokoj predstavnici EU za spoljnu politiku u čijem je resoru dijalog Beograda i Prištine, ta tema nije visoko na agendi.
Nakon potpisivanja Briselskog sporazuma taj dijalog su direktno vodile visoke predstavnice za spoljnu politiku najpre Catherine Ashton, a potom Federika Mogerini. Onda je to spalo na nivo medijatora, ali to su ipak bile političke figure poput Miroslava Lajčaka koji je bio ministar inostranih poslova Slovačke.
Sada je medijator Peter Sorensen koji je veoma profesionalan i kredibilan, ali nema političku težinu. Njegovo imenovanje početkom godine je u stvari pokazatelj važnosti koju Evropska unija daje dijalogu Prištine i Beograda. S obzirom da nema gotovo nikakve akcije da se ponovo uspostavi dijalog, ne bih se iznenadio da u nekom trenutku iz senke iskoči američka administracija i preuzme stvar u svoje ruke jer vidi da Evropa nije sposobna da se time bavi.
Čitajte: UNMIK pozvao Srbiju i Kosovo da procesuiraju odgovorne za napad u BanjskojBanjska
Omer Karabeg: Šta je danas najveća prepreka u odnosima između Beograda i Prištine?
Ognjen Gogić: Brojne su prepreke, jedna od njih je i napad u Banjskoj septembra 2023 koji je i dalje veoma zbunjujući. On je usledio pola godine nakon prihvatanja sporazuma u Ohridu. To je zapravo bio odgovor srpske strane, makar jednog njenog dela, na taj sporazum. Taj događaj je jako narušio srpsko-albanske odnose. Kod albanske strane stvorio je veliko podozrenje u namere Srbije i prema dijalogu i prema poštovanja institucija Kosova.
Kasnije je taj događaj poslužio kao razlog i izgovor za akcije vlade Kosova na severu i u drugim srpskim sredinama što je stvorilo veliki strah i otpor Srba prema centralnoj vlasti u Prištini.
Nastala je atmosfera u kojoj je teško preduzimati korake za izgradnju međusobnog poverenja. Nedavni lokalni izbori, na kojima su Srbi učestvovali i vratili se u institucije, a Priština to prihvatila, mogli bi da bude polazna osnova za neke makar male korake u pravcu poboljšanja međusobnih odnosa, ali oni su nemogući u sadašnjoj situaciji kada imamo proteste u Srbiji i krizu konstituisanja vlasti na Kosovu. Da bi dijalog oživeo treba da se stabilizuje situacija i u Srbiji i na Kosovu.
Agon Maliqi: Nepoverenje je ne samo među liderima, nego se je proširilo i na ekonomsku i kulturnu saradnju. Kosovsko i srpsko društvo su podeljeni možda više nego što su bila odmah nakon rata.
Agon Maliqi: Nakon napada u Banjskoj, koji je u stvari bio agresija na Kosovo, na Kosovu je nestalo je svako poverenje, ako ga je i bilo, u intencije Srbije. Danas vlada ogromno nepoverenje između Albanaca i Srba - najveće posle rata. To nije samo rezultat agresije na Kosovo i unilateralnih koraka koje je preduzimala vlada Kosova. Problem je u tome što su odnosi između Kosova i Srbije postali instrument za domaću politiku.
I Vučić i Kurti nastoje da sliku druge strane prikažu lošijom i negativnijom nego što jeste jer im to omogućava mobilizaciju domaće javnosti. U takvim okolnostima je veoma teško da se uspostavi i najmanji nivo poverenja. Nepoverenje je ne samo među liderima, nego se je proširilo i na ekonomsku i kulturnu saradnju. Kosovsko i srpsko društvo su podeljeni možda više nego što su bila odmah nakon rata.
Ognjen Gogić: Ta podeljenost je zaista velika i to je veliki poraz jer se nakon 2013, nakon Briselskog sporazuma, krenulo u uspostavljanju poverenja. Srbi i Albanci su počeli da sarađuju. Srbi sa severa Kosova ušli su u institucije, počela je da se razvija saradnja u privredi, kulturi i u civilnom sektoru.
Od Banjske, ja bih rekao da je to prekretnica, ide se u suprotnom smeru i stvara se sve veći jaz između Srbije i Kosova i Srba i Albanaca na Kosovu. I to je ono što najviše zabrinjava. Političke elite dođu i prođu, ali jaz između dva društva ostaje i teško ga je premostiti.
Moneta za potkusurivanje
Omer Karabeg: Šta će biti sa Zajednicom opština sa srpskom većinom? O njoj se u Prištini uopšte ne govori, a Beograd je sve manje spominje, kao da za nju nije zainteresovan.
Ognjen Gogić: Ona je sve vreme bila instrument u rukama dve vlade. Beograd se nikada nije ozbiljno bavio tom zajednicom, već je uvek koristio da bi opstruisao dijalog, pa je govorio - pošto Priština ne želi da formira Zajednicu, ni mi nećemo da ispunjavamo svoje obaveze. Ali Zajednica srpskih opština ni blizu ne može da ima onu ulogu koju joj i jedni i drugi pripisuju.
Ona samo služi da se podižu ulozi. Beograd kaže da je ta zajednica uslov za opstanak Srba, a Priština da je pretnja jedinstvu i ustavnom poretku Kosova.
Ona ne može biti ni jedno, ni drugo jer je to nadgradnja lokalne samouprave koja povezuje 10 opština koje imaju nekoliko desetina hiljada stanovnika. Ta zajednica uopšte nema onaj značaj koji joj i jedna i druga strana pripisuju.
Odnos Prištine i Beograda prema toj zajednici zapravo onemogućava njeno konstituisanje, a i kada bi bila osnovana, niti bi mnogo unapredila položaj srpske zajednice, niti bi naškodila Kosovu. Tako da je to jedna od lažnih tema koje skreću pažnju sa pitanja koja su neugodna za vlast.
Omer Karabeg: Gospodine Maliqi, da li i vi mislite da je Zajednica opština sa srpskom većinom u stvari moneta za potkusurivanje u prepucavanju između Beograda i Prištine?
Agon Maliqi: Jeste. Beograd nikada nije bio stvarno zainteresovan za tu zajednicu. Ako je neko u Beogradu ikada bio zainteresovan za dogovor sa Prištinom, to je bio dogovor o podeli. A Kosovo je odbijanjem da formira Zajednicu upalo u zamku. Kosovsko ne se vrlo sviđalo Beogradu jer je međunarodnoj zajednici mogao da kaže da je Kosovo krivo što nema progresa u dijalogu. Mislim da je Zajednica u stvari način da se školske i medicinske institucije, koje trenuto operišu u sistemu Srbije, integrišu u kosovski sistem.
Međutim, na Kosovu se nikada nije ozbiljno raspravljalo o tome šta je ta zajednica i kakve bi probleme mogla da napravi ustavnom sistemu Kosova. Uostalom, za one koji se zalažu za unitarni sistem na Kosovu svakako je veći problem Ahtisarijev plan i prava koja Srbi imaju prema tom planu, nego Zajednica opština sa srpskom većinom i njene edukativne i medicinske institucije.
Čitajte: Na severu Kosova bez euforije nakon izbora: 'Samo mir i slobodu da imamo'Mrtvorođenče
Omer Karabeg: Vratimo se Ohridskom sporazumu. Može li se reći da je trenutno mrtav?
Ognjen Gogić: Rekao sam da je taj sporazum mrtvorođenče. Nikada nije bio živ tako da nije mogao biti ni oživljen, niti je bilo kakvog napora da se to uradi. On je podrazumevao da Evropska unija formira telo koje bi se bavilo nadgledanjem sprovođenja tog sporazuma. To je urađeno na papiru, ali nikada nije realizovano.
Ni Beograd, ni Priština nisu doživele Ohridski sporazum kao nešto što im je dobro došlo, što im odgovara. Srbija se plašila da će taj sporazum dati Kosovu članstvo u međunarodnim organizacijama, a Kosovo da neće dobiti puno priznanje od Srbije.
Tako da ni jedna, ni druga strana od početka nisu bile zadovoljne tim sporazumom. A kada uz to nije bilo angažovanja medijatora koji je trebalo da garantuje njegovo sprovođenje, onda uopšte nije bilo šanse da taj sporazum uspe.
Agon Maliqi: Ja bih rekao da je Ohridski sporazum klinički mrtav. Ali dok god ne postoji nekakav drugi okvir za rešavanje spora između Beograda i Prištine, on može da se oživi. Naravno, realnost se u međuvremenu promenila tako da neke stvari iz tog sporazuma sada teško mogu da se realizuju.
Ali bar za Evropsku uniju Ohridski sporazum je formalno i dalje važeći dokument o putu obe zemlje prema Evropskoj uniji i on je obavezujući za obe strane sve dok Evropska unija ne promeni taj dokument.
Ipak sporazum, koji se ne sprovodi, faktički postaje mrtav. Tako da Evropska unija ili mora da ga oživi ili će otvoriti prostor Sjedinjenim Američkim Državama da srede taj problem na drugačiji način.
Zamrznuti konflikt ili zamrznuta kriza?
Omer Karabeg: U zaključku, da li se trenutni odnos između Kosova i Srbije može nazvati zamrznutim konfliktom?
Ognjen Gogić: Mislim da taj odnos zapravo već dugo odgovara definiciji zamrznutog konflikta. Bilo je pokušaja da sukob nasilno eskalira kao što je i bilo i pokušaja da se nađe mirno rešenje koje bi uvažavalo interese obe strane. Ni jedna, ni druga tendencija nije prevladala tako da sada imamo zamrznuti konflikt. Ali rekao bih da je njegovo rešenje neodvojivo od unutrašnjih dešavanja u Srbiji i na Kosovu i pre svega od njihovog demokratskog razvoja.
Ukoliko Srbija i Kosovo - ne u istoj meri, ne izjednačavam ih - klize prema nedemokratskom načinu upravljanja, ne možemo da očekujemo da budu konstruktivni u međusobnim odnosima.
Agon Maliqi: Ne mislim da je zamrznuti konflikt pravi termin. Ja bih to pre nazvao bilateralnim sporom. Jer Kosovo je sporno za Srbiji, ali nije za ogroman deo međunarodne zajednice, nije za SAD i najveći deo evropskih zemalja. Zamrznuti konflikt je kad nije sigurno ko ima kontrolu na nekoj teritoriji, a Kosovo ima kontrolu na svojoj teritoriji.
Međutim, ovaj bilateralni spor može lako da se pretvori u konflikt pošto obe strane imaju potpuno različito razumevanje teritorijalnih pretenzija. Zato bih rekao da je ovo zamrznuta kriza između dve države.