Edward P. Joseph, predavač na Univerzitetu Johns Hopkins u Sjedinjenim Američkim Državama(SAD)i ekspert za upravljanje konfliktima, predlaže strateški pristup za postizanje mira u Ukrajini, zasnovan na kosovskom modelu.
Ovu ideju je obradio i u analizi objavljenoj u akademskom časopisu SAIS Review of International Affairs.
Govoreći za Radio Slobodna Evropa(RSE), Joseph objašnjava da bi primjena principa Rezolucije 1244 u Donbasu – međunarodna administracija, raspoređivanje mirovnih snaga i odlaganje pitanja suvereniteta za kasnije – mogla Ukrajini pružiti sigurnosne garancije bez potrebe da prihvati rusku aneksiju tog regiona.
Joseph također cijeni napore Trumpove administracije, naglašavajući da je ona stavila fokus na postizanje mira u Ukrajini i unijela novu dinamiku u proces pregovora.
RSE: Gospodine Joseph, predlažete primjenu kosovskog modela u Donbasu. Koja je najvažnija lekcija s Kosova za koju smatrate da se može primijeniti u Ukrajini danas?
Joseph: Najvažnija i najzanimljivija stvar kod primjene kosovskog modela u Donbasu – dakle u Ukrajini – za postizanje primirja jeste to što ga ruski predsjednik [Vladimir] Putin podržava.
To je početna tačka, ali ne i jedina. Putin već više od dvije decenije insistira da se mora poštovati Rezolucija 1244. [Ovom rezolucijom iz 1999. godine naloženo je povlačenje trupa Savezne Republike Jugoslavije s Kosova i stavljanje Kosova pod upravu Ujedinjenih nacija].
Putin također stalno ponavlja da su Kosovo i Ukrajina ista stvar.
Ideja korištenja modela je potpuno prikladna. Američka administracija uzima elemente iz plana za Gazu. Ali ja smatram da je kosovski model mnogo relevantniji od onog za Gazu. Kosovski model Putin vrlo dobro poznaje.
RSE: Ali kritičari tvrde da je Kosovo bio jedinstven slučaj, uz snažan međunarodni konsenzus, za razliku od Ukrajine. Zašto vjerujete da takav model ipak može funkcionisati?
Joseph: Rezolucija 1244 izbacila je pitanje suvereniteta iz rasprave, bez negiranja ili proglašenja nezavisnosti Kosova, ali je okončala sukob i otvorila put međunarodnoj administraciji i prisustvu mirovnih snaga na Kosovu.
Isti princip bi se primijenio i u Donbasu, a rasprava o tome "kome pripada" bila bi odgođena za kasnije – uz budući referendum koji bi to riješio. Putin podržava referendume – organizovao ih je i na Krimu i u dijelovima Donbasa koje Rusija kontroliše. Dakle, njemu bi bile ponuđene dvije stvari koje ne osporava: model Rezolucije 1244 i referendum.
Ovim modelom mogao bi "dobiti" još više teritorije, po mom mišljenju – čak i više nego što nudi plan [američkog predsjednika Donalda] Trumpa. Mogao bi dobiti i zapadne dijelove Donbasa, koji su za Ukrajinu najosjetljiviji, jer bi time Rusija imala direktan uticaj na cijelu zemlju i čak otvorila još jedan pravac prema Kijevu.
Ali, morao bi prihvatiti i jedan uslov – slično kao što je to učinilo Kosovo. Morao bi prihvatiti da Donbas bude pod upravom treće strane – bilo UN-a, bilo OEBS-a.
Rusija je stalna članica Vijeća sigurnosti i vjerovatno joj odgovara uprava UN-a, jer stalno insistira da UNMIK ostane na Kosovu.
RSE: Mislite li da bi Ukrajina prihvatila takav plan?
Joseph: Za Ukrajinu bi to bio povoljan pristup. Prvi razlog: Kijev ne bi morao priznati rusku aneksiju Donbasa. Zatim, status Krima mogao bi ostati za kasnije pregovore, jer su šanse za vojno vraćanje izuzetno slabe.
Drugi razlog, i najvažniji za ukrajinskog predsjednika [Volodimira] Zelenskog, jesu sigurnosne garancije. Kosovski model bi donio međunarodnu administraciju od strane UN-a ili OEBS-a, što bi odmah zaustavilo rusifikaciju – prisilu na ruske pasoše, vojnu indoktrinaciju djece i prepreke za raseljene koji žele da se vrate u svoje domove.
Pod tom administracijom formirale bi se i međunarodne komisije za imovinu.
Kao i na Kosovu, u Donbasu bi bile raspoređene mirovne snage, a da bi to bilo prihvatljivije Rusiji, te snage bi mogle doći iz Afrike ili Azije, ne nužno iz Evrope.
Dakle, suština svega je da, kada se pitanje suvereniteta privremeno ostavi po strani, svaki drugi element postaje mnogo lakši za pregovaranje.
RSE: Jeste li imali priliku da o ovoj ideji razgovarate s nekim američkim zvaničnikom ili službenim izvorom?
Joseph: To je vrlo dobro pitanje, ali ne mogu potvrditi da sam imao takve razgovore, jer bi uslijedilo vaše pitanje: s kim? Mogu samo reći da bi za mene bilo potpuno logično i prirodno da o tome razgovaram s američkim zvaničnicima.
RSE: Kako vidite trenutne napore američke administracije za mir u Ukrajini?
Joseph: Prijedlog Trumpove administracije polazi od pretpostavke da je Rusija jača strana, a Ukrajina slabija, pa se cijeli proces treba graditi oko zahtjeva i pozicije Rusije.
Sada, pozitivna stvar – i predsjedniku Trumpu treba odati priznanje za to – jeste da on, za razliku od [svog prethodnika, Joea] Bidena, daje prioritet postizanju mira. To je dobra stvar i donijela je novu dinamiku. Stvorila je osjećaj da se sve ovo odnosi na okončanje rata. Nije riječ o porazu Rusije niti o slanju poruke o globalnom poretku...
Ali problem je što izgradnja sporazuma zasnovanog samo na jačoj strani ne daje najbolji rezultat, ako je cilj održivo rješenje. Takav sporazum rizikuje da gurne Ukrajinu ka "tihoj predaji".
Pametniji pristup bio bi kombinacija spremnosti za pregovore s Putinom uz paralelno jačanje Ukrajine i povećanje pritiska na Rusiju.
Trump je, zapravo, napravio nekoliko koraka u tom smjeru – sankcijama protiv ruskih energetskih kompanija, koje su imale vrlo pozitivan efekat. Ali je dobrovoljno odustao od nekih poluga pritiska.
Na primjer, odluka da se javno isključi mogućnost snabdijevanja Ukrajine raketama Tomahawk. U redu, ako ne žele dati Ukrajini rakete Tomahawk, ali zašto to reći javno?! One mogu poslužiti kao poluga, mogu natjerati Putina da pomisli da, ako bude tražio previše, SAD bi mogla ići dalje s podrškom Ukrajini.
Diplomatski napori SAD-a za mir u Ukrajini
Visoki američki zvaničnici vode intenzivne razgovore s ukrajinskim i ruskim predstavnicima, u pokušaju da okončaju rusku invaziju na Ukrajinu.
"Imamo jasne smjernice i prioritete: zaštitu interesa Ukrajine, suštinski dijalog i napredak zasnovan na rezultatima postignutim u Ženevi", rekao je Rustem Umerov, šef Vijeća za nacionalnu sigurnost i odbranu Ukrajine, nakon sastanka 30. novembra s visokim američkim zvaničnicima na Floridi.
Američki državni sekretar Marco Rubio opisao je ove razgovore kao "vrlo produktivne", ali je naglasio da je potrebno više rada na finalizaciji plana za okončanje rata Rusije protiv Ukrajine.
Početni prijedlog SAD-a za mir, sa 28 tačaka i objavljen prošle sedmice, zabrinuo je ukrajinske zvaničnike i, prema izvještajima, naljutio predsjednika Volodimira Zelenskog.
On je potom održao odvojene razgovore s sekretarom Rubiom i drugim američkim zvaničnicima u Ženevi.
Ti razgovori doveli su do novog plana sa 19 tačaka, koji ostavlja neka važna pitanja neriješenima, uključujući sudbinu dijela Donbasa, težnje Ukrajine ka članstvu u NATO-u i moguće ograničenje veličine ukrajinskih oružanih snaga.
RSE: Vi također tvrdite da bi članstvo Srbije u NATO-u moglo biti strateški napredak za Ukrajinu. Koliko je taj scenario realan, s obzirom na unutrašnju politiku Srbije i snažna proruskа osjećanja?
Joseph: To bi bio dodatni pritisak na Putina. Po mom mišljenju, to bi bilo ravno potapanju "Moskve" – ruskog ratnog broda koji je Ukrajina potopila dronovima.
Članstvo Srbije u NATO-u bilo bi balkanski ekvivalent potapanju "Moskve". Zašto? Zato što je Srbija "Moskva" Rusije na Balkanu. Srbija je ratni brod preko kojeg Rusija projicira svoj uticaj na cijeli Balkan.
Ako taj brod potone, ili ako zaplovi prema vodama NATO-a, to bi bio ogroman udarac za Rusiju – pa čak i za Kinu – jer i Rusija i Kina, formalno i metaforički, vide Srbiju kao svog strateškog partnera i glavnu platformu uticaja na Balkanu.
Sada dolazi vaše vrlo važno pitanje: zašto bi Srbija to učinila, s obzirom na svu tu naklonost prema Rusiji? Postoji nekoliko razloga – pa čak i jedan razlog koji bi gotovo onemogućio [predsjedniku Srbije, Aleksandru] Vučiću da odbije takvu ponudu od Trumpa.
Prvo, Trump je izuzetno popularan u Srbiji i vrlo uticajna figura. Za Vučića bi bilo veoma teško reći: "Ne, ne prihvatam".
Osim toga, Trump je tokom svog prvog mandata pokušao donijeti mir između Kosova i Srbije – dakle, to ne bi bila nova stvar. On poznaje region i često kaže da je "zaustavio rat između Srbije i Kosova".
Drugo, Vučić je politički oslabljen. Antivladini protesti u Srbiji traju već godinu dana, a on je toliko nesiguran da ne smije raspisati nove izbore – što je ranije često činio.
Prihvatanje takvog plana potpuno bi promijenilo unutrašnju političku situaciju. Protesti više ne bi bili u centru pažnje; fokus bi se prebacio na ovaj historijski razvoj.
Naravno, mnogi proruski orijentisani ljudi nazvali bi ga izdajnikom. Ali veliki dio opozicije podržao bi to, jer članstvo u NATO-u znači više reformi, napredak ka EU i kraj politike "sjedenja na dvije stolice".
RSE: Ali, osim Trumpove popularnosti u Srbiji, koji strukturni ili politički faktori čine ovaj scenario ostvarivim?
Joseph: Potpuno je ostvariv, jer širenje NATO-a na Balkanu ne košta Sjedinjene Države ništa. Na Balkanu nema prijetnji koje NATO ne bi mogao riješiti ili spriječiti samim svojim prisustvom. Dakle, nema nikakvog rizika za SAD.
Balkan je već okružen zemljama članicama NATO-a. Tri od šest zemalja Zapadnog Balkana su u NATO-u. Srbija je jedina država u regionu koja kaže da ne želi članstvo. Čak i Bosna i Hercegovina ima formalnu želju da uđe u NATO, dok Kosovo, naravno, snažno želi članstvo.
Dakle, Srbija je u tom smislu izolovana. Okružena je Bugarskom, Rumunijom, Hrvatskom, Crnom Gorom – sve su to zemlje u NATO-u.
Osim toga, Srbija ima dobre odnose s NATO-om. Imala je sastanke s [šefom NATO-a] Markom Rutteom i [bivšim šefom Jensom] Stoltenbergom. Srbi također podržavaju NATO misiju na Kosovu, KFOR. Ne govore da je "KFOR okupaciona sila, da treba da ode", naprotiv, u Beogradu često traže da KFOR poveća broj vojnika.
Srbija ima dobre odnose i s američkom vojskom i NATO komandom. Kada biste privatno pitali srpske generale, većina bi željela članstvo u NATO-u, jer bi to ojačalo industriju oružja i municije u Srbiji.
Predsjednik Trump, osim što bi ponudio put ka članstvu Srbije u NATO-u, ponudio bi i put ka NATO-u za Kosovo.
To bi značilo da bi kosovski premijer morao potpisati statut Zajednice opština sa srpskom većinom – ne samo da ga proslijedi Ustavnom sudu. Vučić traži tu zajednicu godinama i time bi je dobio.
RSE: Ali, postoje četiri zemlje NATO-a koje još ne priznaju Kosovo – Grčka, Rumunija, Slovačka, Španija...
Joseph: Prvo, u ovoj fazi govorimo samo o putu ka članstvu u NATO-u, tako da one ne moraju priznati Kosovo – nijedna od četiri zemlje koje ne priznaju ne mora mijenjati svoj stav.
Španija može nastaviti da ne priznaje Kosovo, nema problema. Sve što se traži jeste da se ne blokira eventualni predloženi pristup.
Drugo, Grčka, čim kosovski premijer potpiše statut za Zajednicu opština sa srpskom većinom, siguran sam da bi priznala Kosovo, bez obzira na to hoće li Srbija to prihvatiti ili ne. Kada Grčka prizna Kosovo, biće lakše Rumuniji, Slovačkoj i Španiji da krenu istim putem.
Ali, od njih se ne traži da odmah priznaju Kosovo, već samo da ne ometaju članstvo u NATO-u.
Za možda tri godine, situacija će biti potpuno drugačija. Tenzije će se smanjiti, biće više trgovine i više odnosa.
